SRĐ

— 764 —

skoro ravnodušan, ne mogu po savijesti pripisati sebi veliku zaslugu pred tobom, ako sam popustio tvojim molbama. Po svoj prilici ja ću do brzo predati svoju ostavku kao zastupnik. Pa i za ovo što će tebi biti stalo? Ali, Jeleno, Jeleno, možda cinim zlo što ti ovako pišem, ali ako se moje srce koji put prelije, treba da izade iz nega grke krvi. Primio sam dakle iz izbornog kotara dugo prosvjeđno pismo protiv moga parlamentarnog vladana. Ne eeš za cijelo misliti da je u tome gorčina'? Pismo ima 226 potpisa; ne znam tipak reći koliko ih je lažnih a koliko od nebirača. Autenticni prijepis bi poslan predsjedništvu kuće. Ovo 226 bedaka ne stavlaju se da mi čine veliku uslugu. U posve drugom času bio bili se smijao niliovoj prozi; sada je sreća po mene da mogu izaći iz ove kuće te se topi i postaviti svoju kandidaturu za opće izbore sa proširenim izbornim pravom. Ne znam lioću li se zahvaliti sada ili ću počekati raspravu o vojničkim troškovima koja me t napastuje. Jamačno ću se držati prve odluke i trebaće da se odlučim brzo, jer regbi da će se sabor odgoditi kroz deset ili dvanaest dana. Izaći ću s velikom bukom lomeći sva moguća stakla. Nastavjam kod kuće ovo pismo, koje sam počeo u Kući, gdje sam danas mislio govorit o otkupu mletačkih žejeznica koja je stvar pak prošla u muku, jer sva ova čejad misli na druge slične sadašne ili buduće poslove svojih pokrajina, sve cljeca jednog samog otkupa. Izađoh na vazduh sa svojim govorom i s mnogim drugim teškim stvarima na želucu. Osjećah se zlo. Nađoli jednu gospođu, koja me htjede odvesti u Villa Borghese u svojim kolima; ali je meni trebalo prepraviti, barem u pameti, pregledni članak koji va|a da predam do tri dana a od kojeg ne napisah još ni retka. Ostavih dakle gospođu i dadoh se odvesti u vilu Wolkonsky, gdje ima ruža, ruševina, gavrana i muka, koliko ga se može požejeti u nekim psihološkim časovima koje poznam. Sjedoh u sjenu svodovla Klaudijske Vode prama Svetom Križu u Jerusolimu i rimskoj pustihi, te stadoli razmiš|ati o svom članku: Jeclna misao kneza Bizmarka. Provirivaše, tu uza me, iz opeka drevnog stupa, malena mramorna ručica sa zaobjenom podlakticom.