SRĐ

— 790 —

— А, nadoda рак, Vaše se gospodstvo, po svojoj dobroti, čini čekati 6itavo sto].eće i u liotelu. Da, da, čitavo stojece, ne treba da rečete da nije. — Jelena? upita Cortis. Ona, bocnuta tom ravnodušnošću, ne odgovori mu, nastavi iskalivati se: ■— Ne govorim ništa, pak, o sobama. Vidi se, sinko dragi, da nemaš žena u kući. — Imaću ih, tetko, гебе Cortis mirno. Kontesa Tarkvinija se smete, zacrveni se kao rak i umukne. — Dakle? preuze Cortis. Jelena? — Hajdemo, odgovori kontesa umekšana, daj ruku i pomirimo se. Jelena je sasvim dobro, sasvim sam zadovojna! Izgovarajući vrlo visokim glasom ove posledne rijeci, ona pokaza na vrata od bližne sobe, zatim caskom pokrije rukama lice, prodrma ih u vazduhu, podiže oci k štropu. — Ne razumijem ništa, šapnu, čineći se razumjeti više pokretima nego li rijecima, ne razumijem ništa! — Oh, oglasi se Cortis, odalujući se od ne. Jelena stajaše na pragu od svoje sobe; blijeda, smiješeći se, opletena, očiju većih, života taneg nego ikad. Izgledaše djevojčica. Stište ruku Cortisu, s pogledom koji se nije više smiješio, s lakim uzdrhtajem usta. Malo hladnih rijeci, skoro cerimonijalnih, izmijeriiše medu sobom glasom lagahnim, nepouzdanim. Nastade muk za nekoliko časaka. Jelena pogleda svoju majku. — Blažena da si! reče kontesa Tarkvinija. Zašto ne govoriš ti? Dobro, nadoda, uzdišući, pošto je uzalud čekala odgovor, govoriću ja. Dragi Danijele, ovdje treba da vijećamo odmah. Razumiješ, već! Jadni Danijele, učinio si toliko do sada, i toliko smo ti zahvalne! Ali doista baš; toliko zahvalne: ono što je istina, istina; ali od srca pak. Ne obziri se na Jelenu što ne govori ništa, jer je ponekad i ona malo glupa, jadnica, kao i majka joj. Jelena podiže na lice Danijelovo vlažni tamni žar očiju. Ni on ni ona ne pisnuše. — Ti znaš, je li istina, nastavi kontesa, za neke besjeđe od mahnica, velju ja, koje je moj zet izustio u Oefalu. Dobro.