SRĐ

— 798 —

tolikoga osmijeha božje svjetlosti na nebu i kod tolikoga bujnoga života, da se upustiš, tako čio i mlad, u uzaludnu bitku, jer zaman ti je bila nada u pobjedu. Ti si znao da sam ja osobito negovala cvijeće, pa si pretvorio moju malu baštu u "Vaviloniju šara i oblika. Ti si znao da sam ja obožavala mirise, te nema pupojka iz kojcga i posjednu kapjicu nijesi izažeo da me počastiš negovijem ugodnijem sokom. Ti si znao da sarn ja strašno vojela knigu, pa si skupio u moju sobicu alem-kamene kniževnosti. Cak bi mi bio dao i pos]ednu kap krvi srca svoga, da sam htjela. Ali ništa nijesam od tebe zahtijevala, jer te Jubila nijesam; jer pri dodiru tvojijeh prstiju, moji prsti ne osjećahu nikakve struje; jer oči, što su staza srca, skoro te i ne opažahu. Ja sam bila za te ono, što su kipovi u gradini za vjetriće što ih miluju, za cvijeće što ih mirisom obasipje, za sunce što ih svojim zrakama neguje, — pravi kip. Zašto? ... Ali, je li potreba da se protumači nesposobnost u Jubavi? Ne Jubi s e jer se ne Jubi, jer se ne osjeća potrebe, jer vajda, (bo}e reći: za cijelo) prije va]a dozreti za ]ubav. Ipak bilo je suđeno, da ja budem tvoja, i bih. Ivako? Ne znam. Ovo pamtim: đa je još ondje, pred otarem, bio mraz u mojem srcu, onaj mraz što žar tvojijeh riječi i vatra tvojijeh po]ubaca nijesu mogli da rastope u tri godine napora. I sa svijem tijem ja sam strpljvo čekala da se u nieni ]ubav probudi. Lijevali su mi nade u srce da će se ]ubav pojaviti u meni malo po malo a da je skoro i ne osjetim, jubav mirna ali stalna, u toliko stalnija što kasnije nastane. Povjerovah. I ]ubav se pojavi. Ali tako strašna ]ubav, kakva ja nijesam zamiš]ala da se može pojaviti ni u najstrašnijoj duši, ]ubav koja je bila skoro kao luđilo. Silno i drago ludilo koje mi je pružilo časova neprirodna ushićena, i koje ja blagosiv]am ipak i pred ovijem žalosnijein otarem, na kojem ću evo da dovršim žrtvu svoje mladosti, svoga života. Sjećaš li se? Bilo je to onamo, pod vedrijem i visokijem nebom vile „Gemma -1 , u onoj šumi ruža, gdje se topilo naše gnijezdo kao ]i]anovi prašnici u moru rubina; onamo, na vrh onoga brežu]ka, gdje se podizaše po]ski romon, nejasan i tih,