SRĐ

— 802 —

tvojega milovana, te tako ću, zaboravjajući samu sebe, da se prestavim kao u času najvećega blaženstva. Odlučeno je! Tu je žeravnica crna i studena kao čovječje biće, kad ga sunce lubavi ne zrači i ne grije. E pa dobro .... kroz đeset časa, toliko ih još od smrti ištem, pa će izbiti iz hezine unutrašnosti sila iskrica i podići će se malo kube modrijeb plamičaka, da razastru svoju blijedu koprenu nad svojom žrtvom. Kroz deset časa ova ista žeravnica, kraj koje smo toliko puta zajedno uživali na dugijem i slatkijem zimnijem sijelima, pretvoriće se u zažarenu peć, u kojoj će moja duša stvoriti iz svijeh snova i svijeh čemera mojih, čist cvijet svoga oslobođena koji nikada uvehnuti ne će. I tvoja pisma (uprav da ti kažem tvoj Uibavni spjev) također su ondje, nagomilana na išaranom stočiću, i očekuju, skoro nestrpjivo, da sudjeluju i one u ovom čudu. Odlučeno je. Hrabro! Ognu ogan, zem]u zem[i. Još samo čas. Kad umrem, ne dozvoli da me iko takne. Niko. Jedina mi je tuga na ovom samrtnom času: sumna da će iko drugi moći, kao ti, da položi moje bijedne samrtne ostatke koji ne će znati za promjene. Tvojijem rukama, jedino tvojijem rukama, hekada vještijem u milovanu, povjeravam svoje tijelo, koje će smrt posvetiti i koje bi, čini mi se, svaki drugi čovječji dodir samo obeščastio. Ti ćeš me položiti u prežalosni mrtvački sanduk, nagnute glave i skrštenijeh ruku na prsirna, kao pri kakvom milom zagrjaju. To će biti posjedna moja radost. Jer već unaprijed osjećam: i kad me nestane, i bez žara u očima, i bez kucana srca, znaću i osjećaću te. A ti budi junak i spokojan pri vršenu žalosnoga čina, kao što ću i ja junački i spokojno da stupim pred pravičnost Svevišnega. Ni najmane neka te savijest ne grize. Ti si nastojao, koliko ti je kao čovjeku bilo moguće, da oživiš Jubav, i borio si se više nego što su ti sile tvoje dopuštale da me otrgneš od zemje. Ali bijaše suđeno da me zemja opet. primi, i ja joj se povraćam u krilo spokojno i mirno, kao da imam kakvu dužnost da izvršim. Sahrani me, mene jadnieu, kao kad sam svijeta ugledala. Ne kiti me ni alemom ni zlatom, a ma ničijem; sve je badava, sve je sujeta ondje doje. Jedino ću da ponesem sobom u hla-