SRĐ

— 945 —

— Imam jednu posjetnicu koju mi je pisao kada, istjerana iz kuće, pođoh ga tražiti u Valenci, gdje je onda bio. Ona sada govoraše žestoko, sasvim drugim naglaskom nego obicno, osjećajući protiv sebe skepticizam koji znaše da često zaslužuje ali ne ovaj put. Bijaše s toga Juta, i u Jutini nalažaše, a da ni sama ne znaše, naglas iskrenosti. — Posjetnicu imam ovdje, rece ona izvlačeći jednu hartiju iz hedara. Znala sam već da mi ne ćeš vjerovati. Vjerovaćeš ovoj. Cuvala sam je uvijek s vjerom da će doći cas osvete. Došao je. Razumijem da možda i sebi činim zla, ali ne smeta. Cortis pritište šake na vezove, udahne vazduh silno, otvorenih usta. Majka mu šuteći pruži posjetnicu. On gledaše pruženu ruku i onaj komad liartije što drhtahu, drhtaliu; ne usuđivaše se uzeti ga. Zvonce zazvoni na vratima od stuba. — Molim Vas da izađete, гебе Cortis prenuvši se. Evo odvjetnika. — Odvjetnik"? Otpravite ga odmah. — Molim Vas, ponovi on zapovjednim glasom. Ona se opet pokaza glumicom, pograbi posjetnieu uvlačeći glavu među ramena i uprto gledajući u sina; za tim je velikim pokretom postavi na pisaći stol, te izađe sporim koracima, ne propustivši zaustaviti se na pragu da digne i prodrma ruke sklopjene uzgore. Cortis uze pisamce. Bješe to posjetnica baruna Karmina di Santa Griulia, ćasnika genovske konice; na noj se ćitahu ove rijeći negovom rukom pisane pisajkom: „Zaslužuješ. Na doktorovu mjestu bio bih učinio isto. Jaoh ,kad bi lijepe i dobre gospođc usvojiie taj sistern! Tvoj je „muž pak i vojnik i od mene stariji po činu. Ja sam već okre„nuo stranicu, okreni je i ti. I dobra ti sreća. Na svrhu nijesam „stalan ni o očinstvu koje hoćeš da prišiješ meni." — Evo me, reče odvjetnik, ulazeći. Nijesam li učinio brzo? Nosim i hartiju s bijegom. Cortis diže glavu, pogleda ga staklenim očima. — Ako mi dopustite, nastavi odvjetnik približujući se pisaćem stolu, baciću ova dva retka.