SRĐ

— 999 —

Gospođice u to prolažahu ispod ruke sa svojim kavalijerima u buffet. Dvorana se ispražnivaše, a muk i ođnosna tišina nastajaše sve naokolo. Nakon malo casaka, kod slijepca stajaše samo jedno беJade sve proniknuto negovom nesrećom. „Profetna pjesma", koju je on udarao, onaj čas cinaše neobičan utisak. Slijepac je loše udarao. Cas bi udarao polako kao za sprovodom, a čas bi se zanio pa kretao tako brzo prstima da ti je postajalo neugodno. Zašto je tako radio? Nega za cijelo naučiše s tačnim tempima; ali, polako, uslijed strasnih trzavica, pjesma se bila preobrazila te se prelamala na nekiin mjestima u jecane, u krik tuge, a za tim dolažaše glavna melodija u svome čistome razvitku jubavne pjesme. On ne poznavaše projeće svijeta i s toga nije mogao da razumije svu slast od pjesme. Negova bol, negovo nesvijesno protestovahe protiv prirodne nepravde regbi da se izražavahu grčevitim načinom udaranja. Cinaše se kao da je u sebi mislio: „Zašto ću da pjevam tebi hvale, o prirodo, kad si mi ti sama skrila svoju Jepotu? Pa je li istina da ti, koja si me u tamu zakopala, umiješ stvarati stvari svijetlih i lijepih? A, ima li pak svjetlosti? Ima li lijepih stvari? I tužna pjesma Schumann-ova razlijegaše se i daje u pustoj gluhoj dvorani, a bijedni slijepac misjaše da su oko nega skupjene mnoge mile djevojke, one koje su ga malo prije oduševile, te da ga slušaju u pobožnu muku, i da razumiju svu dubinu hegove tuge, svu neizmjernost negove nesreće, pa da mu poslije, utješ|ivom riječi, donesu srcu ono projeće koje on nije mogao vidjeti a koje je cio svijet do neba uzdizao. Ali svijet, bijedni slijepče, nema mnogo ustrpjena za nevojne. Malo je, vrlo malo blagih duša koje poznaju božiju riječ o milosti i utjesi! Pjesma je svršavala. Svrsavao je tvoj prosvjedni vapaj, a nikoga ne bješe oko tebe. Kako je bilo nepomično tvoje lice, ostaše nepomične i tvoje ruke i tvoji prsti, a ti si možda čekao da te kogod počasti povlađivanem ili i samom blagom riječi, ili da te kogod