SRĐ

— 1131 -

na čisto .... Pa ipak, i ako između života i obraza ne može izbora biti, mio je život, pa s toga bi i svaki htio, da ga što slcupje proda! Od tuda i ova briga i duševni nemir, koji se ogleda na svačijem licu. Ko se rodio, mora i umrijeti, a blago tome ko junacki umre! Ali zao udes može i drukčije dokonati. čovjek može i nezasluženo obraz izgubiti: obazreš se slučajno, okreneš se na ranena druga, ili se sapneš i spotakneš o kakav grmen ili trn, a glupi kuršum doleti, pa, mjesto u čelo ili u prsa junacka, pogodi te baš u leđa ili na drugo kakvo ružno mjesto .... i eto ti na božju pravdu žig „bjeguna" i strašjivice, koji ti niko i nikad više ne skide! Ovako mnogi brižabu, a nmogi, možda, i drukcije.... Samo na život bez svijetla obraza niko ne pomišjaše. Ovakav život nikome ne treba... Smrt je ]epša! S toga sad svako i goraše žejom, da što prije obidi sebe i okuša sreću junačku! Braća, drugovi, prijateji, — jednom riječi, mio miloga, svoj svoga instinktivno tražaše i nijemo jedan uz drugoga stajaše, kako bi se u osudnom času jedan drugom u nevoli našli. Tu bijaše i Vukota sa sinovima, samo Trano ne bijaše kod nih. Pa i ako me ovo ni najinane ne iznenadi, dođe mi nekako žao, i ja se zainteresujem da ga vidim... Poslije kratka tražena, nađem ga na nekoliko koraka izvan šanca, gdje se bijaše sklonio iza jednoga kamena, pa izvukao onaj crnokorac i vuče po iiemu ognilom i bridi ga s obje strane, koliko mu god sila daje. Poslije zastane, zavrne rukav od gunine i obidi ga na ono malo dlaka što ima na mišci: može li brivati? Ovo je nekoliko puta ponavjao i tek vajda, pošto mu je „ргоbrivao", ustade zadovojan na noge, mahnu nim po vazduhu nekoliko puta, kao da se vježbaše u mačevahu i sječi, pa ga onda s nekom pobožnošću utište u kožnicu, zadjede za pojas i uputi se k šancu, ne skidajući nikako ruku s hegovih korica. Ja se takođe vratim na svoje mjesto i ne javivši mu se, pošto vidjeh da me on ne bješe ni opazio. Boj se jednako produžavaše i dobijaše sve veće i veće srazmjere, a mi stajasmo kao zapeta puška i čekasmo žudno od časa na čas ono sudbonosno „naprijed", pa da se za tren