SRĐ

— 1118 —

Tiberija, i sve ostale krasote onoga rajskoga kraja. Mjesečina bješe kako dan. Sa mnom se nalažaše čejade, s kojijem se bijah spoznao, nekoliko mjeseci prije, u Kazerti. Upitah ga: Govori li ti štogod ova noć, ovo more, Vezuv koji bjuje dim, vatru, kamehe, pepeo, poraz?.... On, cuvši to, pogleda me kako bi se mahnica pogledalo, pa, malo trenutaka poslije, odgovori: Ne čujem ništa A što bih mogao čuti? Onaj kraj, one zemne i nebeske krasote, onaj noćni sklad, ono sve što se jedino ondjena može vidjeti mene je osvajalo, uzdizalo, a hega ne. Ono što je bilo preda mnom bilo je i pred nim, ali jednako nijesmo ni vidjeli ni osjećali; ja sam daklen u sebi nešto imao što on nije imao. Gdje je Jepota? .. . . Je b u predmetu koji gledamo? Je li u očima kojijem gledamo? Je li u pameti koja sastav}a i rastavja? Je li u srcu koje privlači i odbija? Očito je da lijepi Jepotu shvataju, da dobri dobrotu uviđaju, da skladni cuju sklad. Uepota je ondje, u onoj tačci, gdje se dvije duše sudaraju; ali nema, ne može biti ovoga sudarana gdje nema duhovnoga srodstva: duše se sestre shvataju. Pjesnik plače i ja s nim, znači da su nam duše sestre. Ko shvata i Jubi velikoga velik je, i radi ovoga velikijeh nije toliko malen broj kako se pameću plitkijem čini. * * * — Ja sam se već potpuno uvjerio, reče kapetan, da ima Bog. Mislim da je bezboštvo pogreška očiju. Bezbožnik ne vidi dobro u prirodi, i ne videći dobro naravno je da dobro i ne misli. Ima Bog! Vasioni je svijet sjajan dokaz i potvrda heke moći i mudrosti. Moj je Bog ona moć, ona mudrost. Ali ne znam koji odnošaj, koji savez treba da bude među mnom i Bogom; ja ne znam ono što imam činiti prema nernu. — Da li ti o tome, zapita ga pjesnik, još ništa ne reče srce? Po moru, koje se igra tvojijem brodom kako malenom slamkom, ti si se uvjerio da ima Bog; k hemu te podiže zvijezda sjevernica, koja ti je vođa po valovnoj pustari, a srce ti još ne reče što se ima prostirati među tobom i him? To mi je za čudo. Vječna tihoća: nebo; vječna bura: more,