SRĐ

— 44 —

drži u paklenoj vlasti. On pomišja na te „silnike" i „tirane" s Jutnom, s ogorčenem, s preziranem. Ima necega gorkog, lutog, silnog u negovim pjesmama Oh, hleba, hleba! i Zvizdi vetre, narocito u ovoj posjednoj: Zviždi, vetre, na sve strane, Cujjaj drva, krši grane! Svom silinom svega leta Huji, juri preko sveta. Zviždi pesmu — da se hori! Hrabrom borcu što se bori Za života svoga cela Za ideje, za nacela; — — Zviždi pesmu, zviždi svima, Silnicima, tiranima! Pesmu srgbe, pesmu gneva, Pesmu, što im strah uleva, Pesmu jada, pesmu bede, Neka cuju, nek preblede! Svuda juri — dole, gore, I u riihne uđi dvore, I tu zvižđi buru glasno, Nek' tirani čuju jasno, Nek' im zvuci strah potkrepe, Nek' zađrhte, nek' zastrepe! Da, Abrašević je silno mrzio.te „silnike" i „tirane"; i on im je govorio o suđu, na koji će ih jednom izvesti proletari. Kroz sve ove socijalističke pjesme — a nih je do tri беtvrti'ne svih Abraševićevih pjesama — imate jednu od nihovih osnovnih i harakterističnih crta: stalno, ničim nepokolebano, vjerovane u moć proletara i u vladu nihovu, što će u budućnosti morati doći, kao i u pad i propast „tirana" i „silnika". Ali ima još nešto, što u Abraševićevim pjesmama toga pravca naročito pada u oči; to je, na kakav on brz i pogrešan način rješava veliko socijalno pitane. Abrašević ga rješava bunom, revolucijom Ima izvjestan, ne mali broj Abraševićevih socijalističkih pjesama, što nijesu nikako trebale ući u ovu knigu, tim prije što se sada, kako izgleda, izdaju probrane i odabrane Abraševićeve pjesme. To su vam pjesme bez poezije, s prozom svakodnevnoga govora stavjenog u slabe, blijede stihove, đosta rdavo slikovane. Pjesme slabe po ideji, razvučene, jednostrane. Tih