SRĐ

— 51 —

0 JEDNOJ SRPSKOJ KNIZI. — Marko Car. U jednom od lijepih i zgodnih svojih uvodnih članaka u Srpskom Pregledu pozabavio se pok. I^ubornir Nedie pitanem vanske izrade srpskijeh kniga, te vrlo podesnijem primjerima dokazao, kalco je teško zamisliti kniga, koje bi se po spo].noj izrađi bjednije i žalosnije predstavjale od khiga srpskijeh. Od to doba prošlo je nekoliko godina — skoro čitava desetina — i kad se mišju osvrnemo na najjepše srpske knige, što su za to vrijeme izlazile, red nam je priznati da je u tom pravcu kod nas nelcoga napretka bilo, ali da je taj napredak — kao mnoge stvari kod nas — bio sporadican i nepotpun. Bilo je izdavača, koji su se ozbilno poduhvatili da uklone najveću sramotu srpskijeh kniga, naime, da iz nih istrijebe gubu štamparskijeh griješaka; bilo je drugijeh, koji su nastojali da srpske knige <ie izlaze u svijet na tra].avoj hartiji i da se jednom prestanu prošivati žicom; bilo je, napokon, izdavača, koji su brigu vodili i o spretnosti formata, te koji su čak i to uvidali, da se kniževna djela ne moraju (u knigovežni) obrezivati kao kakvi Preis-Courant- i; bilo je, velimo, i u nas tipografskog napretka, ali su opet vrlo rijetke srpske knige, koje bi u jeclan mah sve te uvjete ispunavale. No, ako i izuzetno, bilo je u potone vrijeme kod nas i takijeh kniga, i mi rado u nihovu kategoriju ubrajamo, primjera radi, kritičke studije samoga Nedića, zagrebačko izdane Zmajevih Đulića, neke publikacije mostarske knižarnice Pachera i Kisića, Beogradske priče Sima Matavuja i još koju. Vidi se, jednom riječju, da naši izdavači počinu svoj posao shvatati pravilnije, i što je važnije, sa mnogo više ukusa. To im vaja upisati u zaslugu, i mi to ovdje činimo vrlo rado. Ali time što su neki naši izdavači kniga u tipografskoj vještini jednu stopu koraknuli, nije još sve učineno. Da se zalutao grješnik istinski popravi, nije dosta da udari pravijem putem; on treba i da iskreno okaje stare grijehe, da popravi