SRĐ

— 52 —

svaku uvrjedu, koju je u prošlosti, ma i neliotice, bližnemu svom nanio. A srpski izdavači uzeše na svoju dušu mnoge grijehe, za koje će na onom svijetu odgovarati, ako ih na ovome ne ispašte. Dugo bi bilo o tijem grijesima ovdje govoriti. To bi značilo na index staviti devet desetina cjelokupne štamparske produlccije, od prvih Dositejevih publikacija do Zmajeve Pjevanije, jer kroz to vrijeme ne izađe, može se kazati, jedna srpska kniga bez vajnoga errata-corrige na pošjedhoj stranici. No, ako bi dugo i izlišno bilo takav popis sastavjati, ne će zgorega biti da se zgodnom prilikom obrati pažna izdavača na one srpske knige, koje ne doživješe još drugog izdana, a koje su tako nespretno štampane, da se nihova cirkulacija danas, radi ugleda srpskog imena i srpskog lcnižarskog zanata, ne bi smjela već nikako trpjeti. Da bih o tome jedan primjer iznio, spomenuću ovdje jednu knigu, koja ide već dvadeset godina iz ruke u ruku, a da se još niko ne nađe, da protestuje protiv neatog i nespretnog načina kojim je ista štampana. Khigu, o kojoj govorim, izdala je jedna poznata naša izdavačka firma, Srpska Knižara Braće Jovanovića u Pančevu, a naslov joj je: Pjesme Meda Pucića, Dubrovčanina, potpuno izdane. Punčevo, 1881. Baveći se jednom kniževnom rabotom, ja sam ovo dana tu knigu prilično listao, čitajući. u noj čas jednu, a čas drugu stvar; al' ispovijedam, e sam više puta morao čitane prekinuti ozlojeđen. Kako je ovo „mirisavo cvijeće sa domaćeg Parnasa" štampano, to je pravi škandal. Izgleda čisto, kao da je knigu slagao čovjek, koji je tek naučio sricati, a da je korekturu vodio kakav isluženi „velbaba". Ja, naravno, nijesam dokon da knigu, koja je otrag više od 20 godina izdata, ovdje potanko cenzurišem s pogleda štamparskog; ali ću ipak, primjera radi, navesti činenicu, da je u samoj pjesmi Na grobu Danta Alighieri-a ušlo deset, velim deset, pogrešaka, od kojih četiri nakaze stih tako, da isti nespretno hramje, a ostali kvare smisao na način, da isti postaje besmislen, te ga čitalac ili ne može da shvati, ili mora da mu se smije. Da se čitalac uvjeri, e ovo što kažem nije prećerano, evo mu jedne Medove tercine, koja u pančevačkoj travestiji glasi: