SRĐ

— 162 -

sjedim u vijeću ili u senatu; ali, vlastelo, nikada ne doživjeh ovakve bruke, nikada se u senatu ne čuše ovakve rijeci, nikada i nikada. Prava je sramota, vlastelo, da se na ovaj na6in među sobom prepiremo, kad bismo imali uložiti sve svoje sposobnosti na korist općine sv. Vlasija. A uzrok je svemu, što višekrat ne znamo ili ne ćemo da žrtvujemo ličnu korist dobrobiti domovine. Ovako postupane lako bi nas moglo dovesti do propasti. Ja sam star, moji su dani izbrojeni, vi eete, vlastelo, mene nadživjeti; još malo, i mene ne će među vama biti, ali me savijest ne će nikada prekoriti da sam išta uradio na štetu naše domovine. — Tako je, tako je! Živio Lukari! čuli su se poklici većine u senatu. Lukari proslijedi: — Ako sam gdjekad pogriješio, bile su pogreške kojim je svaki čovjek podvrgnut, pogreške, kojim često ne možemo izbjeći; ali glavni moj сЦ bio je uvijek salus reipublicae. Za spas domovine radio sam, trpio sam; a i sada, i ako star, spravan sam se uvijek žrtvovati. Izgled i rad naših pređa na to me potiče. Oni su se žrtvovali, žrtvujmo se i mi. Oni su za slobodu stradali, stradajmo i mi. Dulce et decorum est pro patria mori! Poslušaj dakle, vlastelo, moj savjet, možda je zadni put što vam odavle govorim; poslušaj moj savjet, da se jednom ne budeš kajati. Spomenite se, slavna vlastelo, općine sv. Vlasija: Salus reipublicae suprema lex esto!" Kad je Lukari svršio, iznova se senatom razlijegalo: Živio Lukari, ima pravo, tako je! Gdje je knez? Neka dođe knez! Lukari se diže sa svoga mjesta, javi vlasteli da će dovesti kneza, ali da mir među nima uzvlada. Vlastela kao da su sada shvatila cijelu svoju pogrešku. Zanosna riječ sijedoga Lukari ublažila je hihove strasti, i potpun muk nasta u senatu. Kad se vrata od vijećnice rastvoriše, i knez Ivo Bobali opet stupi u vijećnicu praćen od staroga Lukari, vijećnici ustaše na noge; a knez, blijed u licu i vas slomjen kao da ga je snaga izdala, jedva se dovuče do svoga mjesta. Nešto ga u grlu duši, hoće da progovori i teškim, muklim, drhtavim glasom reče: