SRĐ

— 166 —

LIJEČNIK I ZA NEVOLU. Komedija u tri ata.

Imena koja ulaze.

Petar, muž Đivin. Đ'iva, žena Petrova. Frđno, crevlar, 'snsjed Petrov. Andrija, od kuće Renove. Lvka, muž K&te babe. Beno, otac Aničin.

Kata baba, u Rena u kući i žena Lučina. Апгса, kći Renova. Đono, lubovnik Aničin. Trtpo, otac Petrov, Peraštanin. P'ijero, sin Tripov.

A T PRVI. Šena prva. Petar i Điva, negova žena (karajući se). Petar. — Ne du za ništa ni pohitit i, kad ja govorim, ti u se dušu. Ja zapovijedam, a ne ti: jes'me cula? Điva. — Pocuj ti mene. Ja hoću, da ti živeš na moj način, kako je meni drago; ja se nijesam udala za te za trpjet tvoje mahnitosti. Petar. — Trudne -patige imat ženu! i dobro govori oni vlastelin (Bog mu do dobar dan!) da je žena gora nego vrag! Điva. — Gleđaj ko vrla čovjeka zajedno s tezijem vlastelinom! Petar. — Tako je vrla covjeka. Nađi mi drugoga od moje ruke, кб mene, ko umije sjeć drva i slagat bremena, kako i ja, a pak u svemu temu govorit luclđ od mnogo stvari; koji je služio za djetića u onoga vrlovitoga liječnika Sarasina cijele šest godišta đana i koji je bio naucio, još u đjetinstvo, i legat i pisat. Điva. — Vrag uzeo i taku mahništinu! Petar. — Nego vrag uzeo i taku karonu. Điva. — Proklet čas i ura ko me prvi na te naputio! Petar. — Nego prokleta ona j đidija, koji me prvi zaručio za te!