SRĐ

— 191 —

svoga druga, u strahu da bi je Judsko oko moglo zateći u noćnim sjenama u onom položaju zaboravjenosti. Sada se opet viđaše svjetijka u prizemnoj sobi. — Hoćeš li da se vratimo u kuću? rece ona zaustavjajući se. Ona se vrati sama kroz vrata kud bješe izišla, a Cortis u toliko obilažaše dugo na lijevo, da pođe k jelama a ne prođe trijemom. Jelena, rastavjajući se od nega, osjeti se zlo; tako zlo, kako nikad do tada. Nije više prepoznavala sebe; činilo joj se da je već maknuta sa svojih odluka od struje koja će ih na svrhu rastepsti i zanijeti. Nezinajoj savijest još govoraše: „Ovo su najpotoni časovi, još si na vrijeme da se spaseš", ali joj neka nejasna vatra lubavi, prestrašenosti, grizođušja činaše misliti da je već učinila prvi korak, dajbudi mišju, niz strminu gdje ne će moći da se zaustavi. Uđe odmah u dvoranu, bježeći od te tjeskobe. U dvorani nije bilo više nikoga. Lao, Clenezzi i kontesa Tarkvinija bijahu se vratili u prizemnu sobu, gdje je prvi mladenačkim zanosom svirao ariju iz Olimpijade, a Clenezzi tužno naricao riječi: Se cerca, se dice: L' amico đov' e ? L' amico infelice, Rispondi, mori. Ah no, si gran đuolo Non đarle per me; Rispondi, ma solo: Piangendo parti. (Nastaviće se). В 1L E ŠKE. Dubrovački „Slovinac" iznio je lijepu rukovet Molijerovijeh komedija. Ova nije još bila štampana, a ističe iz istoga pera, otkle su i Slovinčeve. Naslov joj je francuski: ,,Le medecin malgrć lui." — Ne zna se, ko je prevodilac: ili je Dubrovčanin Tudizić, ili je tuđinac Bruyere-Derivaux, francuski konsuo kod republike dubrovačke, koji se bio tako ponašio, da je dubrovački govorio i pisao kao pravcati Dubrovčanin, čemu imamo potvrde u nekoliko „kolenada", za koje se po čisto zna, da su negove. Svakako stoji, da su ovi prijevodi plod druge polovine XVIII-og vijeka.