SRĐ

— 225 —

15

— Idimo, idimo, reče Lao, jer smo zagrijani a ovdje ima vjetra. Meni pak smetaju one dvije ruke uvijek ondje sdružene. Nadam se bilo kad bilo da eu naći jednu samu, kad dođem ovamo. U ostalom svaki čas će kiša. Lijepe mi stvari. Ne izgledaše da će kiša, ali ipak nebo bijaše gotovo sve zastrto, kada se družba spustila u zelenu kopanu između brežu]ka i brda, prama velikoj lipi, mijeniei Jelenijoj, koja je sađa ni ne pogleda. Cortis bješe predložio da sidu uvalicom na grabovu stazu, pa onda na jezero. Stazica, izglodana tamo i amo, ne bješe, u pocctku, veoma laka. Jelena i Cortis prođoše, ali Lao, iza kako je prilično mrmjao pružajući i povlačeći čas jednu a čas drugu nogu, pipajući zemjište štapom, izjavi da Clenezzi i on ne će proći, već da će okoliti s desne, vraćajući se komad puta. natrag, pa da i oni za tim izbiju na grabov put. Jelena sva protrne u sebi, oćuti da malaksava, da joj se misao mrači. Oni se vratiše natrag. — Napokon, šapnu Cortis okrenut put ne sa sijevajućim licem, ali se preplaši od uprtili, mutnih očiju što ga gledahu, od umorna klonuća tijela. Ogrli je rukom preko pasa, a Jelena se nasloni na nu tresući se, šuteći i gledajući ga neprestano ugašenim očima. On je zaklinao, ustresen, da govori, da se povjeri nemu, ali ona još ne mogaše. Postavi jednu ruku na rame negovo, prigne na ruku mutne oči, prigne polako lice i reče ispod glasa: — Moram otići. — 0, reče on, ali za malo? Osjećaše dobro da nema biti za malo; sasvim tim ne očekivaše dvije strahovite riječi: — Za uvijek. Ne odgovori, već je pritisne grčevito pri grudi. — Ali možda ne ću moći, znaš, reče ona. Još ne odgovori, opaše je i drugom rukom. Jelena podiže lice s vedrijim očima. — Možda ne ću moći, ponovi, možda ću ostati ovdje. Negova nijema i preplašena strast činaše joj da govori onako, tresući se cijela, ali mane blijeda i s nekim nestašnim smiješkom u očima. Kao da se bojala da mu je zadaia preveliku bol.