SRĐ

- 252 —

Opazivši je fratar, pohiti joj u susret; te će zajedno kroz crkvena vrata u klaustar gdje se zaustaviše pred sv. Bartolomejem. — E, Lene; ima li što novo ? prvi ce fratar. — Došla sam, da Vam pripovidim što mi se dogodilo, odvrati ona, zacrvenivši se u licu. — Sto"? začudjen upita fratar. Lene mu sađa potanko pripovjedi, kako ju je Pijerko Pucić otrag nekoliko dana pred kućom zaustavio, jubav otkrio i napokon zaprijetio, kad ga je ona odbila. 0. Serafin pomnivo je slušao, prevrćući preko prsta zrnca kraliješa da sakrije svoju uzrujanost. — Ne boj se Leno ničesa, pri rastanku rece joj fratar ; Jubi Ivana kao što si ga i do sada Jubila, a ne obaziri se na Pijerkove prijetne. Svaka sila za vremena, a drago mi je da si mi stvar pripovidjefa. Fratar joj takođe preporuči, da ni lvanu ni roditejima o ovoj stvari ništa ne reče; opomenu je da se cuva od Pijerka, i s toga što mane pohađa obitej Vlaha Držića, gdje je i Pijerko dolazio. Pa videći je gdje oklijeva, kao da bi ga htjela još nešto pitati ali ne smije od stida, nadoda smijući se: — Ivan je dobro, ozdravio je i pobjed mu se nadaj. Lene se stidjivo nasmija i po|ubivši fratra u ruku, dvostruko vesela vrati se svojoj kući. Ona je sađa bila umirena, ali nije bio miran O. Serafin. Cim ugje u svoju ćeliju stade se uzrujano šetati gore do|e. On je dobro poznavao Pijerka Pucića, znao je da su nemu dozvo]_ena sva sredstva. Mogao bi se on lako i osvetiti. Sto dakle da uradi? O Ijeninoj jubavi prama Ivanu nije sumhao. Ali ako Pijerko dozna da se i on upliće, ko zna da i nega ne zadesi sudbina 0. Ivana Lukšića domenikanca, koji je bio prognat, jer je otkrio nepoštene spletke Mara Mencetića ? Dok su se ovakove i slične misli komešale negovom glavom, od jednom zatvori sobu, izađe iz samostana i ode u kanonika Marina Kaboge, gdje se zadrža gotovo cijelu uru, te se mirniji povrati u samostan.

* * *