SRĐ

— 272 —

bojela je jako, ali što smeta? Poravna živo kose ponamjeree, jer nije imala svijeće, i side. Na stubama srete majku, koja je išla da je potraži, misleći da je još kod strica. — Kako ti je bolest od glave? reče joj. Jelena odgovori da je još boli, da će po svoj prilici do malo leći. Noge su joj drhtale, kad je silazila; gotovo ih više nije ni osjećala. Morade se prihvatiti konopa uzduž zida. U toliko nastojaše da se dovine razgovoru što ga je imala sa stricem; glava joj je bila tako smetena! Sjeti se i obuze je opet blijesak giieva, blijesak prezirne snage. U dvorani nije bilo nikoga. Cortis i Clenezzi su bili u gradini na žejeznim sjedalima prama cempresu. Kontesa Tarkvinija nije mogla da shvati kako se može stajati na onome vjetru. Puhalo je, tada jako, i bučalo između jela. Ali Jeleni je to trebalo, te izađe baš kad je Clenezzi ulazio u kuću. On pokuša da je zadrži, a kad ne mogne, htjede izaći s hom, ali mu kontesa reče: „Pustite mahnice da idu" i zadrža ga kod sebe. Jelena i Cortis stajali su časom bez daha, čekajući hoće li se Clenezzi vratiti, hoće li ih kontesa zazvati. Cuše je gdje se u dvorani uda|uje smijući se. Tada Jelena zgrabi Cortisovu ruku. — Je si li vidio? reče. Već je bilo tamno, a iz dvorane ih ne mogahu vidjeti. Mjesto odgovora, Cortis istrže svoju ruku, zagrli je hom preko ramena i prigne je k sebi. — Ne idem s bogom, znaš, šapnu Jelena umirućim glasom, popuštajući. Ne idem, ne mogu. Ostaću ovdje uza te, uvijek blizu tebe, uvijek. On oslabi ruku kojom je držao i ne nađe ni riječi, ni radosnoga pokreta, ni Jubavnoga maha. — Oh, Gospodine! uskhkne Jelena teško dišući i opet ustajući. Progovori što, Danijele; reci mi ti dakle, što imam činiti. Sve što ti ushoćeš, sve, sve! Ja ne mogu više ni da mislim. — Hoćete li, na svrhu, viknu kontesa Tarkvinija otvarajući vrata od dvorane, baš da što uhvatite? —• Eto nas odmah, tetko, odgovori Cortis. U taj čas je s protivne strane ulazilo u dvoranu obično društvo od „tresette". Kontesa se udaji.