SRĐ

— Iđi, idi, navajivaše Lao, slatko. Ona se nemicaše, kao da ne čujaše. Stric razumje da ne će đa izade onako uzbuđena, da бека da se umiri. — JeUi se zabavjao Glenezzi, upita je, na vožni? Dokle ste bili? Jelena mu spusti lice na grudi. — A mama? šapnu. — Što, draga? ■— Mama? Zna li.za ovo pismo? — Ne, draga. Ja joj zanago nijesam rekao. Umukoše za cas. Za tim Lao opet poče govoriti, da sad više va|a baš da pođe. Ona diže lice, nasmiješi mu se, i izdW žući se na vrsima od prstj^ pojubi ga u lice, pa izađe. r S mukom se dovuSe do svoje sobice. Osjećala se zlo, sasvim iznemogla! Pade na krevet i osta ležeći kao mrtva, pijući srk po srk i tu bol, da nezina tajna nije više nezina. Kroz prozor je ulazio hladni vecerni vjetar, miris ruža i gličine i opori, boni glas rijeke. Kroz ružično lišće prosijevaše topla svjetlost; soba je bila gotovo tamna. Ništa se drugo ne micaše sjem nemirne sjene lišća na podu; ništa se drugo ne čujaše sjem drhtava kucana malena nevidjiva časovnika. Jelena sanaše otvorenih oči: bolesna je i ne može da se makne iz poste|e; on joj dolazi praviti društvo, i čita joj. Prolazili su mjeseci, prolazile su godine u istome stanu, i ona govoraše sama sebi: „Vidiš kako si zla? Nijesi vjerovala da se Gospodin brine za te, a on je naprotiv bio tako dobar s tobom." Eno, Danijel sjedi ondje uz posteju, čita svojim lijepim, ozbijnim glasom, gleda je svako nekoliko časa, smiješi joj se, prislana polako polako svoje usne na nene vlasi; ah! Pruži ruke, zazva ga ispod glasa: — Danijele, Danijele! Odgovori joj samo buka rijeke, kao plač stvarl u samoći. U toliko je bivalo sve tamnije; kroz lišće od ruža viđala se zvijezda gdje trepti. Kada se Jelena sjeti toga podiže se preplašena i sjede na poeteju? Koja će bit ura? Koliko ima da leži? Nije znala niSta, kao da se probudila iz duboka sna. Možda je kasno, možda ne će moći više vidjeti Danijela. Glava joj je gorjela,