SRĐ

— 246 —

vaja tri hijade, kao izvan sebe je. Nego ona Vas zove odmah da dođete, a ja se zagovorih — sasu Rakita i nestade je izmed grmena div|ih šipaka i lovorike. — Evo ti ta pribodača, Niko. Od majke mi je ostala. Pokoha mi baba to đedu darivala. Neka ti bude kao zalog moje [ubavi! — Ali, Slavja! tetka ti ne će dati mira radi toga. — Pa neka ne da. Grđih muka ne će mi moći zadati radi tebe, nego što mi je do sada zadala, kroz plac mu odgovori Slavja. * * * Sutri dan Lloydov parobrod okasnio krenuti iz Kotora. Sve je na nemu bilo spremno za polazak, ali društveni poslovođa primio od nekuda brzojav čas prije nego li će se parobrod odalećiti od obale, pa šapnuo nešto na uho zapovjedniku, i parobrod čekao cijela dva sata s neustrplivira putnicima na nemu, dok vas prašan ne stupi na most jedan čovujak s kožnom bisagom o ramenu, dade agentu nekakav papir i parobrod zaplovi u deset sati iz jutra zalijevom. Kapetan Niko Sokolović stajaše sa zapovjednikom kod kormila i gledaše durbinom put Dobrote. Sa doksata svoje kuće mahaše mu Slavja Perinović, a tetka joj konteša Nina iza ne u portiku gledajuć je lomjaše ruke pri pomisli, što će bit s bratom joj kontom Androm, kad mu to seoske gundurice reknu. Zapovjednik parobroda, prijatej kapetana Sokolovića, opaziv gdje ovaj maramom nekoga pozdravja, pusti zvijuk iz utrobe parnače, a ovaj se sunčanim rozopekom u podnevni san uspavanim zalijevom razlijegnu i izmami znatiželne ženske na prozore prčanskih i dobrockih dvoraca. — Vidiš li Slavju, kako mu s pergula maha, drugarice! upitaće Neze Tripova jetrvu. — Vidim, dobro moje, vidim ! Prošlo je vrijeme, kad su se đevojke stiđele vjereniku i poglednut u oči; a sada i nevjerene skaču na oči! •— ujedjivo će joj jetrva, koja je imala kćer na udadbu, a nadala se kapetanu Sokoloviću. (Nastaviće se). Ж