SRĐ

— 299 —

Kata. E, e, gosparu. Ja znam veoma dobro, da merita, sve to i još gore. Petar. Zdravja mi, babe, merita i merito bi joštera da mu staviš štogod na glavu, za pedepsat ga od onega što sumni na tebe. Kata. Tako je. Da ne imam prid očima drugo nego nega, mogo bi me lasno na štogod čudno dovestit. Petar. Na vjeru, ti ne bi zlo učinila osvetit mu se's kijemgod ovako. Ono je jedan čovjek koji merita sve što ti govorim, i kad bih ja bio toliko srećan, lijepa babe, (ovdi obođvojica ug'leđaju Luku, koji je sto za liima i slušo sve Sto su govorili, pak ide svak na svoju stranu, ша lijeSnik na način smiješan). Šena četvrta. Reno i Luka. Reno. Ola, ]y ,uka! Jesi li gdje vidio našega liječnika? Luka. Vidio sam ga, vidio . . . tamo da ga nosi sve što je vragova. Vidio sam i nega i još i moju ženu. Reno. Gdje može bit otišo? Luka. Ne znam; ma bih ja htio da je otišo u sve što je maland. Reno. Pođi malo viđi što čini Anica. Šena peta. Petar, Đono i Reno. Reno. A, gosparu! A ja sam pito /а te, gdje si. Petar. Pošo sam doli u Vas prid kortom, dokle sam otočio što sam saviše popio. Kako nemoćnica? Reno. Malo gora, iza kako je uzela Ијек, što ste joj dali. Petar. Toliko bo|e. To hoće rijet, da čini operacijon. Reno. Tako je; ma u koliko uščini operacijon, strah me da je ne zađuši. Petar. Ne smetaj se za to ništa. Ja imam lijeka, koji se rugaju svijem tezijem. Ja je tu i čekam, dokle dilsto vece uzizdiše. Reno. Ko je ti tu koga vodiš sobom?