SRĐ
— 813 —
odmah saznati sudbinu svojih, a to je bilo nemoguee, јег ni knez jos nije bio piutnio taono izv r ješće, koje mu je imao predati kapetan glavnoga dubvovačkoga broda Miha Gondole, koji još ne bijaše prispio u luku. Knez Ivo Rahina pope se na jedan ste,. koji se uz samu obalu nalazio, i progovori sakupjenom narodu: — „Mili puee ope'ine sv. Vlasija ! Goiema nesreca zateče naš grad. Naše brodov|e, odaslano da .sudjeluje zajedno s ostalim kpšićanskijem narodima u ratu proti Alđijeru i Tripolu, zadesi teška sudbina. Nije bilo svladano od neprijatejske ruke, već uništeno od prirodnih sila, kojima niko ne može izbjec'i. Od irinaest brodova • sedam ih je u oluji naetradaio. Gubici su golemi, ali ne smijemo malaksati duhom. Povjeravajmo..so u moć svojega pokrovite]a sv. Vlasija: on nas je izvećih nevoja izbavio, ne će nas ni u ovoj- ostaviti. Nedokvičive su božije namisli, pokorimo se sudbini i, Rog nas ne će zapustiti." Đovršivši knez sade sa stola i uz prathu vlastele, na licu koje čitala se golema žalošt zbog ove nesreće, povrati se u grad. Narod poražen ovbm vijesti jednako je u Gružu stojao, išćekujući da mornari sadu na kraj, pa da se propita o potankostima zlog udesa. Mnoge zarućnice u crno se zaodješe i mnoga djeca proplakaše nad groznom smrti svoga roditela;. bilo je i onih koji su bili veseli, jer im se nihovi mili sretno k domu povratiš'e na preostalim brodovima. Toga istoga dana knez Ivo Ranina sazove senatnaokup. Vijećnići se okupiše u senat upravo na uru noći, po obićaju. Knez ganutlivim rijećima spomenu golemu nesreću, koja je zadesila općinu sv. \ r lasija i pročita vijećnicima tacno izvješee cijele one katastrofe. Sa samoga ostrva Lopuda u morskim valovima nade smrt šest stotina Judi. Dok je knez izvješće čitao, mnoga lica bijahu suzama okvašena. Resti je stajao kao okamenen i poražen : oba dva negova broda propadoše, a na jednomu nađe smrt i stariji mu sin Antun. Spominao se sada Boninih rijeei u senatu, ali koja fajda, kad je kasno. Bona ga je više puta upravo s nekim sažajenem pogledao i Sorgu, koji mu je nešto prišapnuo, rece: Dixi et salvavi animam meam. Bona je sada pobijedio, ali se ipak nije veselio