SRĐ

— 316 —

samim Pucie ne će zadovojiti i da e'e nastojati na svaki naein kako bi ошео zaruke Ivana i Lene; a kako nni je pošlo za rukorn nega odstraniti, mogao bi lalco i u tome uspjeti. Provincio mu nije kazao, da se ne će više u Dubrovnik vratiti, ali je on o tome bio potpuno uvjeren. Nek se vrši voja božija, on va}a da posluša. Dok je ovako sam sobom razmtš|ao, usta od jednom sa stolice, zatvori sobu i žalostan otide u kanonika Marina Kaboge, svoga velikoga prijateja. Kaboga ga tubežjivo primi i fratar mu se izjada do mile vo|e. Ivanonik se zgrozio nad takovim postupanem O. Jakoba Lukari i htio je odmah pohititi u biskupa, da mu cijelu stvar ispriča; ali na molbe dobroga fratra odusta od te nakane, a to jedino s toga, da ne bi možda gore posao omeo, jer je znao da se nadbiskup s vlastelom izmirio kad mu je ova povećala plaću. Kaboga obodri fratra da ne klone duliom, da se on ipak nada da Pijerko ne će uspjeti u svojoj nakani; a za negova odsustva da će se on brinuti za Lenu i lvana. O. Serafinu je odahlo na ovoj prijatejskoj izjavi dobroga kanonika, srdačno mu zahvali i povrati se u samostan. Upravo pred vratima samostana srete 0. Jakoba Lukari, koji mu upravi dvoličan pogled. O. Serafin uđe u samostan, a Jakob Lukari u polaču Cvijete Sorgo pokraj samostana. — E, molto reverendo, prva će Cvijeta ugledavši 0. Jakoba, che nuova, dakle, je li rebuškalo? — I kako, odgovori provinćio, non c' e dubbio, i ta bi se još hoćela da me fratri ne slušaju. Da si ga videla kako mi se je počeo skuzavat, da je star, da je rđav i što ti ja znam; ali mu u mene nije bilo druge : aut, aut. — Pa je li čedio? — Per forza maggiore, i sutra ti lijepo sa mnom parćiva. Neka se nauči ne prtit se u naše posle. A imađinaj se što bi bilo da nijesmo mi provinčali i gvardijani! Ko bi ih onda trpio ? — A sad ću Vam nešto rijet što će Vam bit drago, reče gospođa Cvijeta. — Sto ? upita je fratar smiješeći se. — Kad se vratite iz Rima da Vas čeka mitra.