SRĐ

429 —

В I L Е Š К Е. KtilŽEVNOST. Najnoviji naši pjesnici. — Nije narn namjera da oviije govorimo o mladim našim pjesnieima, poznatim i više ili mane priznatim, vee da se osvrnemo na nekolieinn poletaraea, koji to ime treba tek da steku. Medu ove uprav ne spada Milan Hakić, jer i ako je stoprv sada izdao svoje pjesme, opet nam nije nov: znamo g'a iz „Srp. Kriiž. Glasnika", gdje se krio pod siglom X, a i gdje mu je g. Jovan Skerlie izdao ovaku svjedogbu: „Jedna velika vrlina Rakićovih pjesama je što sujasne: jedna osobina koja danas i u nas postaje sve rjeda. Od Vojislava Ilića nšla je u našu poeziju neka manija za obienim i neobićnim epitetima, isk|ucivo stararie da se što šarenijim ruhom prikrije golotiria misli i odsustvo dublih osjećaria. Iz francuske škole, ciji je on dak, Rakić je donio lubav preina jasnosti, uvjeren u lijepu rijee Vauvenarg-ues-ovu da jasnost krasi duboke misli i da kao što je log'ika osnov proze tako je jasnost pogodba poezije. U tom preciznom stilu, u tom odsustvu ukrasa, koji često ide do izvjesne suhoće, on je razvio tri ili četiri lijepa i vječita pjesnička motiva". Rakić je dakle pjesnički talenat, jak pjesnički talenat, komu nije glavno gomilarie pjosničkih ukrasa i figura, već koji ima i misli i osjećaja, pa ih umije vjerno i lijepo i da iskaže. On je, dakle, sjajno uspio i već stupio u kolo naših bojih mladih liričara. Žalimo samo što i riega pritiska neko očajarie i sumornost, ali to već kao da je postalo nerazdvojno od niomačkog doba, kad bi prirodnija bila nada i vesele. Medu poletarce, i to prerane poletarce, spađa svakako Mirko V. Damiianović. Negove pjesme ne vrijede ništa, s toga neka se slobodno okani pjevaria. Mnogo bo]a je gospođica Lena Stejjanović, koja nije bila poznata čitalačkoj publici, dok se nije sada objavila svojim pjesmama. O rioj „Srp. Kriiž. Glasnik" piše: „Pjesme g.đice Stepanović odaju jedan samonikli pjesnički dar, i ako neđovo]no razvijen. Toplota, iskrenost u osjećariu i neusijenost u formi („Teški jadi", „Prvi darak", „Jednoj prijatelici", „Кгај groba Milice Sime Matavula") naročito odlikuju ovu sjetnu zbirku." Lenu Stepanovićevu, dakle, može se ubrojiti među osredrie. Neki Adam izdao je „Pesmei Misli", početnički, dakako, rad. Pjesme, što se arhitektonskog sklopa tiče, nesavršene su, u sadržini je rijetka iskrenost, a ne obiluje ni jačinom. Oeđomil Pavić izđao je prvu kiiigu svojijeh pjesama. On hoće da kiti; nagomilava ukrase i epitete bez potrebe i bez smisla. U riega ima apsurdnijeh stihova, stihova bez ma ikakva smisla, koji služe jedino da pune pjesmu neslanijem flgurama i da slažu slogove u rime. Mnoge riegove pjesmo slične su onoj nekoj vrsti nazdravica, običnili kod nas, gdje je sok glavna stvar a smisao sasvim sporodna. Pavić nije ni iskren ; srce mu je prazno, pa s toga i iieg'ova pjesma oskudjeva pojezijom. Gdjekad misao