SRĐ

— 497 —

0 S V Е Т А. Movela iz dubrovaćke prošlosti. Prijatelu Pavlu Orloviću posveouje М. de Valois. (11) XI. Pod pritiskom udarca krute sudbine, kad se kroz ludsko srce prelijeva uspomena za uspomenom, bol za boli, razočarane za razočaranem, rasplinuti ideali i porušene ideje, jedina priroda predstavja nam se kao najmilija majka i u noj čovjek nalazi utjehe bonom srcu svome. Sladak je nezin poj duhu našemu. Svak će se u životu spominati dana, kada je pod čarobnom bistrinom nebeskoga modrila sanao djetinskom svježinom mašte o buduenosti punoj bajnosti i čara i vrhunaravnijeh osjećaja; kad mu se mašta zalijetala u nedoglednu prošlost i budućnost, u mistične krajeve svjetlosti, i topila se u mi|u lepše nade, kao zora na istoku u zagrjaju sunčanijeli zraka; poezija prirode zamijenila bi tada frazu umorena dulia. Ko se ne spomine dam% kada bi se za vedre noći pod mjesečevim svijetlom i milionom sjajnijeh zvijezđa divio raskoši bogate prirode? U tim časovima draž i poezija Jetne noći osvajala bi našu dušu, tješila bi naše srce, a sav nam se svijet prekazivao nevin kao dijete. Ko ne pamti, kako mu se veseo prekazivao svijet, kako su mu se grudi širile, kad je, opojen hladnijem jutrnijem uzduhom, udisao miris rahle zemje, rosnatoga lišća, raznolikoga cvijeća, hladovite pome, tankolistoga čempresa, žarke pelargonije, bijele kamelije, miomirisne ružice; kad je slušao đisane neizbrojnijeh života, silan dah oživjele prirode? Zora nam se tada umijato smiješi, svježijem ustima celiva čelo i obasipa nas milijem mirisom cvijetnoga jutra. Divno li je Baudelaire o prirodi kazao: ,,La nature est un temple оп de vivans pliers Laissent parfois sortir de confuses paroles. L' homme j passe a travers des forets de symboles Qui 1' observent avec des regards familiers ..." Jaoh se onome, čije je srce zatvoreno nežnome glasu divne prii'odel

32