SRĐ

— 501 —

sam, a za mene je ipak već sve mrtvo. Ja sam najnesretniji stvor na ovomo svijetu. Oh, niajko, dobra moja majko, poražen od bo]i usklikne Pijerko, zašto tebe nijesam slušao?! — A kako'? Ti možda ne čuješ božiji glas, jadni sinko? prilivati fratar. Zar je tako otvrdnulo srce tvoje? Boga sam molio, ali kao dijete; malo po malo zaboravio sam ga, negovo sam ime malo kad poslije spominao . .. i nijesam u nega vjerovao, ne vjerujem, ne čujem i hoću umi ijeti. Zaklinem te, pusti me. Dobri fratar čuvši ocajne ove riječi i misleći da je uzaludan vas negov trud, podiže oči k nebu i nakon kratke ali žarke molitve: — Sinko, reče nzdišući, slijedi me, vidjećeš je li doista ovaj Bog tako okrutan sa čovjekom, kako ti misliš. Oh! obećajem ti, bićeš sretan. Ovako govoreći uhvati Pijerka za ruku i povede ga gotovo na silu za sobom, a Pijerko, kao nagnat nekom tajnom silom, pođe smjerno za iiim sve do samostanskih vrata. Pred vratima od samostana Pijerko zapita fratra: — Dobri oče, gdje me vodiš? — U božiju kuću, gdje ćeš osjetiti najveće užitke života. — A ja? . .. dakle zbija ti mene ne poznaš ? .. . — Poznam te, poznam te, ti si izgubjena ovca i vaja te povratiti k stadu. Uđi! Pred svjetijkom koja je pred vratima samostanskim gorjela, vidje Pijerko na licu dobroga fratra razlivenu neku veđru ozbijnost, koja ga zadivi i ujedno ulije mu nadu da možda nije za nega sve propalo. Osjećajući da je ovaj čovjek shvatio svu dubinu negove boli, ali da ipak ne očajava o hemu, ohrabri se i sam i uđe u samostan. — Sada počini malo, reče fratar, nakon što ga je doveo u ćeliju pokraj svoje. Ovdje nema nikakvve pogibli. Spavaćeš mirno, a mislim da ti je i potreba. Ako ti bude što od potrebe, ja sam uza te, a zatim . . . ovdje je Bog, sinko, on će za sve providjeti. Već zvoni hor, meni vaja moliti se Bogu, a pomoliću se i za tebe, pomoliću se, i nadam se da će moje molitve doprijeti onamo ... na nebo.