SRĐ

— 530 —

USTRIŠCI 1Z SHAKESPEARE-A. № — Antun Krespi. 0 M e kb etu. Gizo, u pristupu k francuskom prijevodu Šekspirovijeh djela,') govori, da ingleski pjesnik, u svojijem tragedijama, prikazuje „čovječju snaga u borbi sa silom usuda". Hajne zove učenoga francuskoga političara ,,ein.... verstandiger und sehr schwerfalliger Elepliant", 2 ) ali nadodaje: ,.In der That, der Elephant hat recht". Jest, Grizo ima pravo; i ne samo u ocjeni Šekspirovijeh komedija -- gdje mu Hajne to priznaje — nego i u ocjeni tragedija. U doba, kad su Gizo i Haine pisali one članke (prvi, god. 1821; drugi, god. 1838), pesimizam — koji dan-danas među ludima sve to više puta sebi krči — bješe, tako rekši, jošter u povoju, i ako je Sopenhauer bio onda živ i već svoja glasovita djela od česti bio napisao. Prema tome tumačili su kritičari i starije i nove klasike po starodrevnoj šabloni: po moralci kršćanstva. U tragedijama bilo je prima et ultima ratio božje proviđene, a u komedijama quos ego našega dobroga katehete. Nego, kad se pojaviše neki ter neki framasuni — ne na političkom polu (jer se ovi mogu trpjeti; katkad su dapače potrebiti), nego na kniževnom (a to su opasna, prevratna čejad: homo novus, rekao bi Rimlanin) — tad je prostodušni čitalac počeo drukčije rešetati spise nekijeh velikana i boje ih shvatati. Prije, kad ne bi do kraja razumijevao ovo iii ono djelo, tješio bi se poslovicom, da su božji puti nedohitni, uvjeren, e sve ima napokon lijepo, pravedno i moralno svršiti, ako ne na ovome, a ono po čisto na drugome svijetu. Jer: mi imamo il libero arbitrio. U kostitucijonalnoj državi moja je voja slobodna da se djelima očituje nadvor, jednako kako što je i u osobnoj državi — u mome ego — moja vo[a slobodna da se odlukom očituje unutra. To je tako jasno, da će i dijete shva-

') Guizot: De Shakespeare et de la poesie đramaticjue. *) Heine: Shakespeare's Madchen und Frauen.