SRĐ

— 667 —

ubi divina officia grseca, & Serviana lingua alternis hebdomadis celebrantur.« God. 1741. ugledala je u Beču svjetlost Стематограф1д ilirsko-raškoga opc'ega zografa Hristofora Žefarovića, pisana, razumije se, slaveno-srpskim jezikom, pa je tu araldičnu knigu preveo na italijanski dubrovački pjesnik M. Marinović. Prijevod nije bio štampan (u privatnoj zbirci g. A. Benussi, br. 18.), a nosi natpis: »Spiegazione esatta delle Arme di diversi Regni itd ... estratta da un originale a Stampa, in lingua Serbica, e Russa del 1741. e tradotta in Italiano da M. Marinovich nell' anno 1820.« Tim smo doprli do prve polovine devetnaestoga vijeka, a namjera ove skice nije ni bila drugo, no opravdati Appendinijevo poznavane imena »serbico« za jezik. Spomenuo bih još, da je naš Medo, desetak godina za tim, o jeziku Ivana Bunića Vučićevića pisao »asa strane jezika, da je upravo njegov jezik, liepi sarbski jezik, podnariečja dubrovackoga«Na koncu isprav|am jednu hotimičnu griješku anonimnoga pisca brošure »Dubrovčani jesu li Hrvati?« (str. 77.) i to riječi: »Stulli nema u svojem rječniku riječi „Srb" i „srpski"«. Upozorujem auktora te podvale na ova mjesta iz Stulićevih djela: »Sarb, arba, Sarbalj, arblja, m. serviano, homo ех servia. Sarba, e, f. serviana, mulier ех servia. Sarblji, a, e, Sarbski, a, o, di servia, servianus« 2 ) i »Serviana, donna di servia — sarba, sarbkinja, mulier ех servia. Serviano, uomo di servia — sarb, sarbalj, sarbljanin, vir еж servia. Serviano, add. — sarbli, sarbski, servianus« 3 ). * Eto završujemo uvjereni, da »opravdanost« g. Medinija hram]e, polazeći, dakako, s gledišta, da je on riječma »spomen lirvatskog imena« podrazumijevao lirvatski naziv za jezik. Drugo izvadane ostav]amo poštovanim čitaocima, samo još jedared ističemo, da je u Dubrovniku bilo poznato srpsko ime za jezik, pa krstili naši ocevi tim nazivom crkveni slavenski, stari srpski, slaveno-srpski ili najzad svoj materni jezik.

') Dubrovnik cviet narodnog kriiževstva (1849.) str. 18. ') Rjecsosloxje, II., 303. ђ Vocabolario it.-ill.-latino, II., 562.