SRĐ

— 886 —

Treći i napokoni udarac polači bješe od ustava, koji nam daruje općinsku avtonomiju, ili, da pravije rečemo, bješe hotimično od same ruke Dubrovcana. Šezdesetijeh godina naime prošloga vijeka htjeli su ondašni upraviteh dubrovacke općine da sagrade nov općinski dom u sredini grada. te bi odluceno i izvršeno srušene stare polace. Tako nestade jednog od muklijeh svjedoka stare dubrovacke slave i umjetnine u Dubrovniku. Na mjestu vijećnice velikoga vijeća sagradi se sadašni općinski dom i Bundićevo pozorište. God. 1867, t. j. dvije stotine godina iza trešne, ne bješe više stare zgrade. Cuvaju se ipak još neki omani ostaci ove zgrade. Izvornik (cesma) na Brsajama, na kojemu se napajaju koni, nosi tri ostatka izvornika stare polaće; to su točak u obliku lavle glave, mala kamenica ispod nega i noga ili stalak ispod ne. Osim toga pokojni g. Ivo Miletić kupi iza srušena polače timpan od vrata sa relijevom sv. Miliajla i aždaje, tri zuba, dvije male glave i još koji ostatak; te je sada timpan postavjen u istočni zid šetnice ispred kuće pokojnikove prama ulaznijem vratima „па Sirokoj Ulici" poviše Busovine, a zubovi i glave ugrađene su u proče}u kuće. % * ' * Kao što smo prije obećali, trebalo bi sada da pripovidimo smutnu jedne večeri god. 1672. u zbornici velikoga vijeća, koju napravi sablažnivo ponašane gospara Miha. Taj se prizor — čudna li slučaja! — desio uprav u oči Mihoja dana, posvećena svecu, pobjediocu zloduha nesloge, kojega gore opisani relijev bješe na timpanu vrata od polače; desio se t. j. u večer dvađeset i osmoga septembra rečene godine. Gospar Miho bješc zloduh, kojega napokon zasramjena državni mač, uobličen u onom sv. Mihajlu, stiže o Mitrovu, 26. oktobra iste godine. Gospar Miho učini smutnu, da, pred malo |udi, jer tu bješe samo petero vlastele, jedan odličan pučanin, pisar i zdur; ali ti svi bjehu u vršenu znamenite i neodvlačne državne službe za red i sigurnost noćnu i za očuvane drugijeh znamenitijeh republikinijeh interesa, a jedan od vlastele zastupaše glavu republike, dubrovačkoga kneza, bješe t. j. knežev zamjenik. Drugi je čudan slučaj bio, da je gospar Miho nosio Arlianđelovo ime i da je napravio smutnu u oči svog imendana.