SRĐ

— 243 —

ali se služe nekim umjetničkim proeesom mnogo savršenijim od onog francuske škole. Na žalost, engleski današni roman nastoji se osloboditi ovog procišćenog duha i s toga je izgubio negdašnu svoju vrijednost. Kazao sam da je i Walter Scott naturalista. Možda će se kome ovo priciniti čudnovato, jer ga već ubrojio među romantike; a kao romantik on jc poznat u kniževnom svijetu. A ipak, baš je ovako. U Scottu, kao umjetniku, treba oprezno razlikovati dvije kniževne struje. U pjesmama i povjesnim romanima Scott je romantik; u društvenim romanima kao i u onima u kojim crta obicaje on je naturalista. Kao romantik, on slijedi let bujne svoje mašte i stvara uzore simbolične, kao što je Schiller stvorio svoga „Pensa", i Hugo „D. Cezara Bazanskog" ; kao naturalista, on marno proučava ambijenat, opaža upliv na savijesti i temperamente; pripovijeda, opisuje. Scott je donekle sličan svim engleskim umjetnicima; on zna prilagoditi svoj talenat potrebama ovoga ili onoga vremena, napustiti ovu ili onu umjetničku formu i prihvatiti drugu, kada je uvjeren da će lakše uspjeti u onom na što сЦа. Feminore Cooper i Brett-Harte zajedno su romantici i naturaliste, a nihova filozoflja i morala proizvod su utjecaja estetskili i etičkih francuskih teorija. Oni su još pod uplivom Enciklopedista, pišu engleskim klasicizmom; kod nili je moćan utjecaj Evrope. Upravo u času kada je Evropa svrnula pogled na domovinu Вугопа, odakle dolaze satire Tliackeray-a i romani Dickensa; a času kada se Viktor Hugo bori u prilog romanticizma, američka khiževnost nastoji se osloboditi od svakog nemačkog i francuskog upliva i proglasiti se samostalnom. Brett-Harte i Marc IVain su pristaše naturalizma, ali naturalizma sasvim različitog od onoga koga mi obično poznajemo. Oni se ne trude mnogo oko toga da nam prikažu upliv ambijenta na pojedinca, već oni radije proučavaju povijesni ambijenat i pojedinca osamjena. U ovome se oni baš razilaze od moderne naturalističke škole i približuju se, osobito Marc Twain, naturalizmu sredneg vijeka u Francuskoj, Italiji i Engleskoj. Da im mašta nije ograničena i da ne zaostaje za maštom starih učiteja, i da nihov liumorizam, a osobito onaj Twaina, nije neka vrst igra-