SRĐ

LEGENDA ALEKSANDRA I.

11

Cinilo se da mu nije ništa lakše nego ogrnut se kaputom mužika, i stavit se na sveti zemajski rad što je Bog naredio ludima. Ali Aleksandar osjećaše da ne bješe još na drugom bri. jegu i 'da imađaše preći široku i mnogo široku rijeku i da imađaše još mnogo da podnese. I on molaše i čekaše tužno da negov čas prispije. Jedan dan, za negove obične šetne u okolini grada, opazi da svjetina trčaše na neku pojanu pritisnutu vojskom. Vojnici postrojeni u dva reda ne imađahu puške, nego svaki držaše šibicu u ruci i po ritmu tamburovom puštahu da prolazi pod šibe nihov nesretni neki drug. Aleksandar posmatraše lice mučenikovo žuće od smrti. Prenerazi se zbog slicnosti što crte patnikova lica imađahu s negovijem. Lice vojnikovo bješe negova živa slika. Aleksandar upita okolo sebe i razabra da mučenik, vojnik Mihajil Siline, svršavaše već dvadeset i petu godinu službe, po vojničkom zakonu onoga vremena, kad primi iz svoga rodnog sela glas da mu je otac na umoru. Pobrine se za dopust da pođe primit potohi pojubac očev. Ta mu milost bi uskraćena. On pobježe. Uhvate ga i osude. Pobježe opet; drugom bi uhvaćen i tad za kaznu zbog ponovnog bijega osude ga da prođe ispod šiba i da primi 8000 udaraca. Aleksandar slušaše gluhu pjesku tijeh šiba, koje prijanahu mesu i odlijegahu s jecanem mučenikovijem. Poslije jaukane prestade i car ne viđaše na leđima mučenilcovijem nego udo mesa crvenoga, ogreznuto u krvi, gdje visijaše na trzave kriške. Aleksandar užasom se uprepasti. — Gospode, Gospode ! — pomisli car; — on je htio vidjeti svoga oca, htio je zadni put pojubiti negove usne, čut jednu milu riječ, i zato ga muče u moje ime. A ja? ja? to je moje djelo ! I stravična smrt Pavla I. u Inženerskom Dvoru iskoči od jednom preda n u svoj svojoj opakosti. — Oče moj — vikaše on. I hrapavijem i zamrlijem glasom uzdisaše kako dijete. 'M ' л . :Л