SRĐ

ŽRTVA.

39

Eto meni punih četrdeset i devet, pa šta mi vali? Ivica razrogači oči. Htjede uzviknuti: — „ Ako Boga znaš, šta kažeš ! ? Ja mišlah, da ti je najmane sedamdeset!" Donokrajska vještica kanda mu tu misao pročita na licu, te brzo ispravi: — Sta ono ja rekoh: četrdeset i devet, mjesto da kažem: pedeset i devet! Budi Bog s nama, kao da sam od jutros pila! A ja sam ti, sinko, bolešliva od siinih porođaja. A eto ima kod nas Bumbak Ante, ima mu sad šezdeset i više godina, patije, na zdravje tebi, kao ti, osim godina. Daklenka, i ako si još dijete, opet možeš razumjeti da sve poslovice nijesu istinite, ali jest ona stara naša riječ: Ne ima vijeka, ima i lijeka. Je li tako, sinak? Uz pošledne riječi uđe u dvorište, a u tome Marija stupi na kutni prag, držeći kašiku u ruci. Sva se nakostriješi i reče mrzovolno: — A ti si to, Luce Bumbakova? — Ja sam, prihvati Luce gradeći se da ne opaža izraz . . . Hvajen Isus! — Vazda i Marija! . . . Zar pravo k meni ? Ivica ih prekide: — Je li gotova pura ? — Jest! potvrdi mati. di, izmiješaj. On uđe. — Pravo k tebi, ako ti nije krivo, veli Luca razvlačeći usne i sjede na klupicu. Na to se i Marija načini veselom, te će : — Bog s tobom, zašto bi mi bilo krivo ! Zar smo krvnici? Baš ini je milo što si stigla na ručak. Ako miluješ, imamo pure, naći će se i dvije kapi uja i gutjaj rakije. — Hvala ti, dobra drugo, kao Judskoj ženi što si, prihvati Luce vadeći iz torbice poveliku staklenicu rakije, koju, tobože na silu ututka Papkovici. Ja sam se putem prihvatila kruha i sira i kapjicu žestoke. A vi lijepo i mirno ručajte, a ja ću se ovdje odmarati, pa ćemo divaniti. Papkovica se časkom zamisli, istim onakim izrazom kao ono prije nego joj sin ustade. I ponovi šapatom, kao da se pita ili čudi: divaniti!?