SRĐ

624

СРЂ. — SRĐ.

Najzad su počeli kapetan Rada zvati iz poboljih kuća za vosca i on šćaše češće da vozi bogate brodovlasnike do grada. * * * Bila je julska večer. Puna mjesecina plovila je nebom, kojeg je plavetniio bilo zastrto lakom koprenom' vodenih para. Vecernju idilu popunjali su Muljani potežuć mrežu na igalo, gdje se bilo iskupilo nekoliko domaćica s košićem o ruci i sa sitnom djecicom, koja im se držala suknje. Odraslija im djeca igrahu se „žmioke" ispod crkvenog taborja. Njihove siluete skakutahu u mjesecevoj svjetlosti, a veseli im povici odjekivahu u bližnjoj dubravi, gdje se glasio ćuk. Na jednom nasta tišina med djecom, i oni se okupe oko starca prosjaka, Ornogorca, koji idući putem bješe nabasao na njih, pa ih pitaše, gdje bi mogao konaciti. Vuko Nikov, duša igre, pomno motraše prosjaka, pa će istim glasom, kojim diktovaše drugovima što će se igrati, reći: — Vodite ga u cardak kapetan Rada; njega nije doma i dvojica njih povedu ga da mu otvore vrata cardaka, koja su bila izdvora klavićem zatvorena. * * * Bila je „ura noći". Sve je u selu već polijegalo na počinak. Prosjak u čardaku spavaše na slamnici, postelji kapetan Rada, a ovaj vrativ se iz Kotora s julskom vrućinom u glavi i ne zapaliv svijeće, kao običajno, onako odjeven baci se na krevet. Sto se prosjaku, Crnogorcu snijevalo onaj eas, kad je kapetan Rade nanj legao; što se taj isti trenutak prividjelo kapetan Radu, to se ne zna; tek susjedstvo čardaka malo poslije toga čulo je dreku jadnog Crnogorca," koji je go u košulji kao lud skakao oko ognja na igalu, što ga pirio kapetan Rade s vilama u rukama baciv na sušanj dronjke prosjakove. Od tada preselio se kapetan Rade u zapušteni kućerak na osami ispod samane planine, otkle je silazio svaki dan točno o podne na more da prihvati hljeb. Bio je pustio dugu kosu i bradu, ali se čisto nosio. S nikim nije progovarao, pa ni s pekarom, što mu dodavao hljeb. Punih dvadeset godina tako je živio kapetan Rade, a niko se nije usudio pristupit mu čardaka