SRĐ

DUH STRAŽANIN

195

dignuti na njihovim hrekovima, zlamenje prolaznosti pojedinaca. Ništa oko mene ne vidjeh no bježanje oblaka, te neprekinutom, ali sveđ jačom brzinom hitahu dalje preko gora, dalje u neizvjesnost preko ponora u dolinama i gudurama, kao spiješenje Ijudi kroz život, dalje preko svačega, dalje u neizvjesnost vječnosti. Sađoh s mojili brda i znadijah da ne će mi biti ovdje odgonenuta jadna zagonetka. Odveć daleko, daleko od ovih krajeva bješe duh moga prijatelja; on stanovito ostaviti ne mogaše mjesto svog sadašnjeg stanka, da mi se ukaže, ili ne smijaše? Tada ću u svijet i daleko sam, mnogo daleko pješio, tražeći mjesto gdje bi saznao, zašto su na mojoj harpi popucale one tri žice, koji se duhovi meni srodni ne mogu više oglasiti. Obiđoh mnoge krajeve i morsku pučinu, prispjeh eto u Grad nadahnuća i melanholije. Drevne mu zidine, te stoluju na svojim vjecnim hridima, pozdraviše me kao iz minulog svijeta basna, koja do u naše doba osta da živim ljudima kaže: „Naricite, ljudi; vidite, jednoć bješe sve ovako lijepo na zemlji, ja sam još ovdje sama kao opomena tih davnih davnina". I mene je mnogo naučilo ovo kamenje, koje govori, naučilo me o prolaznosti svake ljudske velićine, već od davna dobro ga poznam i razumijem mu rijec. Ondje imao pasti željeni odgovor, to osjećah, ovdje sam imao znati za kim bi tugovao. Bješe o zapadu sunca i vas kraj utonuo u ćarobnu ljubicastu svjetlost, sve zastrto šarom tog kraljevskog žalovanja. Nigdje ne spazih ovog misticnog rasvjetljenja, no samo u ovom gradu ruševina, koje tužno svijetle na zimnom suncu, gradu tihih dvorova, uz koje su pome i viti čempresi, gradu mirnih ljudi, koji čekaju da im se okrene udes. Popeh se na visoko do velike kule gradskih zidina, koje i danas jednako se ponosno uzdižu u sunčanoj svjetlosti ili u sjaju mjesečine kao u prijašnje doba, kad se gradu orila slava. Sjaja nestade pomalo, a s mora se gonjaliu crni oblaci, na krilima oluje, koja nastajaše. Nisko prodiraliu vlažni oblaci, kao da u njedrima nose vihor, kao da im je u njedrima zlamenje teških zgoda. Valovi se hukom uzburkaše i u svom bjesnilu pjeneći otirahu se o gradske bedeme, što im se otimlju kroz hiljadu godina. Grmljenju oluje i huci valova pridruži se mukla podzemna