SRĐ

GIOSUE CARDUCCI kao pjesnik. (svršetak) Prof. W. bar. Ljubibratić.

Naj znamenitiji dio Carducci-jeve djelatnosti je onaj, što je razvio kao patriotični pjesnik. Kad tnladež iz cijele Italije hrljaše na bojno polje da krv lije za slobodu i ujedinjenje dornovine, trebalo je da on ostane kući, da prelirani udovicu majku i mlađega brata. Ali u zabiti i tišini malene svoje obitelji razvi takav rad, da će mu se diviti svi vijekovi. Casno je i dično poginuti na polju slave za niilu majku otadžbinu, uzvišeno je kad se svojom krvi otkupi njena slobođa, ali je također dično i uzvišeno kad se bude u srcima svojih sugrađana ona čuvstva, te ili potiču da preziru pogibli i smrt, da tako raskinu lance, te im sapinju domovinu. U Ijutoj borbi između Sparte i Messenije Sparta poražena i prestrašena zatraži pomoći od suparnice A'ene, a ova posla u Lakedemon Tirteja, hroma učitelja, koga smatrahu budalom. Ali ta budala bijaše pjesnilc i njegove pjesme ohrabriše svacije srce. Njegove vatrene rijeci više koristiše poraženoj Sparti nego hladno iskustvo naj vještijega vođe. Takav bijaše i Carđucci. Učeci i marljivo se baveći knjigom, kojoj od naj ranije mladosti posveti svoje srce, bijaše Carducci stvorio za sebe idealan svijet, u kojein naj rađe boravljaše njegova mašta. Grčka ga poezija zanese svojom ljepotom, latinski ga stihovi začaraše svojom milozvučnosti, njegova duša bijaše opojena krasnim slikama, uzvišenim idejama staroga svijeta. Ali, pored toga zanosa za ono, što bijaše, ne zanemari ono, što se događaše oko njega. Obraćajući svoj pogled oko sebe, uvjeri se, da realnost ne odgovaraše njegovoj idealnosti; opazi, da se prošla slava bijaše prometnula u ljutu nevolju. Suvremenici njegovi, te ponosito isticahu, da su potomci onili starih Latina, koji svoju slavu raširiše po cijelom svijetu, izazivaliu u njegovoj duši svojim ponašanjem ogorcenje, tako da otvoreno priznavaše, da prezire njih i svoje doba: