SRĐ

592

СРЂ. — SRĐ.

jednom strastveno obožavao Leopardija; pričah o svojoj negdašnjoj bolesnoj sumornosti, o grobu što sam bio sebi izabrao. Gospođa me slušala vrlo pomnjivo : pomislili da me proučava, koo što sam ja malo prije proučavao nju. Htjede gledati na durbin onaj krš gdje sam želio da budem ukopan. Namjestih durbin pravo k planini i ona mu se primakne, al izgubi pravac; potražismo ga zajedno ; naše se ruke dotakoše. Mrs. Yves ne povuče odmah svoju. Cijelo mi tijelo prostruji tanka ježnja. — Ja se ne bih mogla uspeti do vašeg groba — rekne mi smješeći se. Htjedoh je pitati, ne bi li jednom došla da položi na moj grob jedan cvijet. Ali bijah odviše uzbunjen ; ne znah izraziti svoju misao. Mrs. Yves me upita, da li bi mi još bilo drago da me ukopaju tamo gore ; odvratih da, u onom času, nijesam baš ni sam znao. Nadah se da će me pitati, e joj razjasnim što joj bijah kazao o njezinom glasu; ali me to ne upita. Zapita me, da li sam spjevao koju pjesmu o onom kršu, o svome grobu, a kada joj odvratih da nijesam, ostade kao začuđena ; reče mi da moram ispjevati pjesmu o tom predmetu. Obećalijoj odmah da hoću. Niti ja, niti ona što kazasmo ; ali smo se obojica dobro razumjeli, da će stihovi biti njoj namjenjeni. Samo nakon nekoliko časova muka ona prošapta : — Drago bi mi bilo nositi sobom jednu uspomenu ovijeh mjesta. Nagla tuga obuzme mi srce. Zapitah Mrs. Yves, da li misli otputovati. — Da — odvrati ona blagim, žalostivim glasom — mislim da ćemo otputovati, netom budemo mogli. Zrak nam ovdje ne prija. Ganuće zadavi mi glas. Nije mi nigda došla na pamet misao, inače tako prosta, da su Yvesovi mogli otputovati; činilo mi se da je sve moglo ovako trajati uvijek. Dosjetila se kako me njezine riječi ražalostiše, pa kao da ublaži njiliov uticaj napokon me potiho zapita, gdje sam slušao njezin glas. Ovaj upit, tako jednostavan, u onom času, obli me neizmjernom sladosti. — U snu — odvratih. Ona problijedi i ne progovori. Opet rasklopi Leopardija, ali ne mislim da je što čitala. Nasta dugo mučanje.