SRĐ

1120

СРЂ. — SRĐ

Što se duševnijeh svojstava tiče, uopće su mirne ćudi i radišni, pa ih zato Talijanci vole, dok ne vole osorne i nemirne Arbanase. Ali opet poznate su njihove mane, da se rado povlače pred sud i zbog svakojakih sitnica i što će lako učiniti u tuđoj baštini štetu, da se osvete. Te su mane valjda ponijeli sa sobom iz domovine! ali zato nema u njih onog gadnog psovanja što se u nas tako često čuje. Uopće vidi se da su razboriti i bistri, kao što su i naši primorci, pa i rado šalju djecu u školu. Ponajviše su i dobri gospodari, pa kako je zemlja plodna, tako nijevidjeti da bi ko prosio. S te im strane u zadnje doba mnogo pomaže Amerika, otkuda je ovijeh zadnjih godina došlo u poštansku štedionicu kručku preko рб milijona lira. Narodnijeh običaja, za koje bi se moglo reći, da su baš slavenskoga porijekla, imaju — koliko sam mogao opaziti —vrlo malo, ali opet im je ostao badnjđk, što ga domaćin naloži na badnji večer pa gori cijelu noć, dok je cijelu noć sto prostrt a na njemu svijeća gori. I slavenskog narodnog vjerovanja nema gotovo ništa; ja sam slušao samo za vile ( vilije ), za koje misle, da su kao zli duhovi što donose zlo vrijeme ili napanu na čovjeka te jako oslabi (tukle su ga vilije). Narodnih pjesama sačuvalo se vrlo malo: samo nekoliko pjesmica, što još stariji ljudi znaju, mlađarija pjeva već samo talijanske pjesme; vrlo je teško pak naći koga, što umije pričati naški koju priču (fat, od tal. fatto = zgoda), pa i tada to nijesu nikakve naše narodne pripovijetke već ili legende o svecima ili fantastične priče talijanskog porijekla. Interesantno je da se i u tijem pričama samo pravo pripovijedanje govori naški, dok se riječi, što govore razna lica pripovijetke, kažu talijanski! tomu je uzrok to, što su ta lica ili sveci (u legendama) ili kraljevi i gospoda (u pričama), dakle lica, za koja se ne može misliti, da znaju govoriti naški. I bogu se mole dandanas samo talijanski ili latinski, pa sam s teškom mukom našao par starica, što su još nekako znale da se prekrste naški, a jednu, što je znala Zdravu Mariju. Talijanski su im i pozdravi, pa ćeš jedva naći koga, što će te pozdraviti sa dobro jutro ili dobra noć; samo kada se praštaju, onaj što ide reče „stani dobro", a onaj što ostane odgovori: „рој zbogom". Talijanska su im napokon i imena; sačuvalo se još samo Jlvan (Ivan), a nedavno je umrla starica, koju su još zvali Mara, dok se sada u-