SRĐ

MARICITIS ACUTA.

25

Iz postelje mekanice dižem, Te pogledam na bijeli svijet. А1 kad tamo, gle udesa ljutogl Ja ne vidim ni more ni gore, Ja ne vidim ni nebo ni ljude, Ja ti samo moju dragu vidim! Vidim njene, jaoh, modre oči, Vidim njenu, ajmeh, kosu plavu, Vidim lice, te moje Marice, Gdje se bieli, kao lijer bieli, I rumeni, кб rumena ruža, Vidim usne gdje se divno smješe, Kao cvijet što ga sunce ljubi. . . Pa me luda neka želja zgrabi Da Maricu na srce privijam, Da ju Ijubim, te ljubim i Ijubim Dokle usne sve ne okrvavim! Pa ti onda gubim ravnotežje, Mota mi se i svijest i pamet, I sve vidim slike cudnovate; Kroz žile mi trepet-struja igra Od tjemena pa sve бак do pete! Njena slika mene vazda prati Od zorice sve do kasne nočce! . A kad usnem, eto ti je opet. . . A ma gore obnoć nego obdan.,. Mori mene i plamen i oganj ! N'jesam sebi mjerio toplinu, Ali cienim da su svi vulkani Na ništici, a ja barem na sto! Nego, brate, ni рб jada dosad, Vee ti slušaj Ijute jade moje! Mršav sam ti, kao suha grana, Ne draži me ni jelo ni piće, Ne bavim se više politikom, Ne igram se šaha ni biljara! Kad na nebu sitne zv'jezde gledam Odmah ti ih pozdravim u stihu;