SRĐ

GARIBALDI I NJEGOVO DOBA

169

vljenje za carske pobjede u Lombardiji. Ovo površno oduševljenje nije moglo da ušutka zlovolju, koja se u prijestoniei javljala na vijesti o smrti onih hrabrih vojnika, koji ostadoše na bojnom polju. Ovakovo raspoloženje zadavalo je Napoleonu velikih briga. Okrom toga korektno i junaeko držanje sardinske vojske potamnjivaše njegovu slavu, jer hotijaše pripisati sve uspjehe jedino i isključivo sebi. Spomenuli smo, da se nije niti jednom rijeci sjetio hrabroga Fanti-ja, koji je kod Magente dostojno stajao Mac-Mahon-u o bok. Nijesu mu manje brige zadavali uspjesi Cavourove politike, koji je iz Turina upravljao cijelim talijanskim pokretom. Uzimljući doslovno toliko puta istaknutu nesebičnost Napoleonovu, podupiraše plebiscite talijanskih gradova, koji se jedan za drugim izjavljivahu za sjedinjenje s Pjemontom. Napoleon se očito bojao, da mu takova politika ne osujeti njegove potajne namisli. K tomu ga uzruja i izvještaj carice iz Pariza, da držanje Pruske na Rajni opravdava svaku bojazan, te ga nagovori da se okoristi izvojevanim pobjedama, e da sklopi što povoljniji mir. Kada se uvjerio Napoleon o kritičnom stanju stvari na Rajni, smatrao je, da je došao zgodan čas da ostvari drugu svoju hipotezu, te s toga pruži ruku pomirnicu caru Franju Josipu. Jutrom 7. jula izruči Franjo Josip generalu Fleury vlastoručan odgovor, u kojem pristajaše na primirje, te pozivaše Napoleona da odredi mjesto sastanku za raspravljenje o pogodbama mira. U svojem odgovoru iznese Napoleon pogodbe, uz koje bi se mogao sklopiti trajan mir, i predloži kao mjesto sastanku Villafranca. Franjo Josip pristane u načelu na predložene pogodbe. 11. su se jula imala sastati oba vladara, a već 8. istoga mjeseca potpisaše predstavnici francuske, sardinske i austrijske vojske primirje do 15. augusta. Napoleon javi to svojoj vojsci, te nadoda, da će se skoro povratiti u domovinu. 10. jula dođe u glavni stan sardinske vojske ministar Cavour. Doznavši, da je sklopljeno primirje, te da će za tim skoro nastupiti mir, gotovo da poludi od srdžbe. Prije svojega odlaska bijaše zabranio turinskim novinama da jave vijest o primirju, što novine i ueiniše, prenoseći kasnije vijest iz francuskili novina, u kojima bijaše spomenut jedino Napoleon. To je bilo djelo političkog oštroumlja sa strane Cavourove, jer je ta-