SRĐ

GOSPAR DŽORE

189

Dok se Džore provađao po placi, Baro će ti zajedriti pod selo, kaonuti što 011 nije znao voditi kola s lerima (lrškama) po građu. 1 Džori se brže dodijalo da se smuce po ulicaraa i gladan i žedan, jer niko ne da bez novaca, a što će grad za dinar ? Po selirua je za njega naj bolje, gdje su barem dobra celjad. Rođak mu je Betera prolazio na dan рб cvancike, a drugo mu nije htio dati, pa da crkne i na sred puta. Bili su ga eto svi odbjegli, pa se jedne noći smucao kao prebijcno pseto po Prijekomu, gladan kao gladna godina. Sve je u sebi njamio onu staru : Homo sine pecunia imago mortis (čovjek bez novca prilika smrti). U to kucnulo na zvoniku ponoća i Džore se sjeti svoga prava, te dobro udre dlanom o dlan. — „Felice idea (sretna misao), zvonilo je. ponoća i sad je. ovaj 6as nasto drugi dan Dođe pred kortu gospara Betere, svoga poštovanoga rođaka, i zazvoni štogod je imao snage. Ukaže se na prozoru u noćnoj bijeloj kapici sam gospar i zapita: — - Ko sekava (smeta) sad u gluho doba? — Ko ? Rođak Džore ne sekava, nego ište svoj dirit (pravo), zvonilo je davno ponoća, pa me eto ide po pravu ono j po cvancike. I valjalo mu je dati i na silu, jer je Džore bio razbudio po Prijekoga radi svoga dirita. . Sutradan opravio je još goru u žudioskoj ulicu malomu Salamunu, biva cinio je da mu ostane sva familija bez objcda, a to na Purirn. Uvukao se preko krova i bacio mu u lopižu krišku krmetine, pa kako da nije njegov posao, izišao na ulicu i svakomu pripovijedao kako je Salamunova službenica bacila u lonac pračevine, te će se opaganiti. I valjalo je jadnomu čovjeku dati Džori sve to miiosii božje, a da ga prestane zadijevati pred svijetom. Ovo je bilo preko svake mjere, pa ga je trebalo čiknuti iz grada. I ušijeri (redari) su ga spratili iz grada, da ne smeta gradanima. Kako bilo da bilo, on je sutri dan pao na konak u Vrbicu kod Zatona, a to je znak da se preveo ili su ga činili prevesti preko Rijeke Ribarice.