SRĐ
GARIBALDI I NJEGOVO DOBA
247
ponašaju na način, da njihova aneksija Francuskoj postane 6vrsti vez između oba naroda. 25. se marta izvršiše u Italiji izbori. Ministarstvo dobi ogromnu vecinu; u zastupnicku kuću ne uđe nijedan klerikalac, a samo malo radikalnih elemenata. Kralj otvori 2. aprila u Turinu prvi talijanski sabor. U govoru za otvor iznese historijat svih onih znamenitih događaia, te se zbiše od posljednjeg zasjedanja do otvora prvoga talijanskoga parlamenta. Zatim izjavi svoje želje za budućnost domovine, koja nije više Italija Rimljana, niti Italija srednjega vijeka, koja ne će biti više otvoreno polje tuđoj anarhiji, već Italija Talijanaca. Gotovo se svim zastupnicima caklile suze na oćima, kad spomene ustup Nizze i Savoje, što bijaše ucviljelo njegovo srce, ali na što je trebalo da se odluči, e da učinjene žrtve ne budu uzaludne. Glede izopcenja iz crkve svih onih, koji sudjelovaše u aneksiji srednje Italije, reče: Cvrst, poput svih mojih pređa, u vjerskim načelima, Jcao i u poštovanju vrhovnog glavara crkve, ako duliovna vlast hude upotrebljavala duhovno oruzje za vremenite interese, ja ću u mojoj savjesti i u tradicijama mojili pređa naći potrehitu odlučnost, da neokrnjenu sačuvam javnu slohodu i moj auktoritet, o kojemu imam položiti račun samo Bogu i mojim narodima. Ma da ministarstvo mogaše računati na ogromnu većinu, imađaše ipak dosta javnih, a još više potajnih neprijatelja. To bijahu pristalice Rattazzijeve. Trebalo im samo vođe, da naškode ministarstvu. Pošto su se odnošaji između Cavour-a i Garibaldi-ja bili nakon ustupa Nizze i Savoje još više zaoštrili, stadoše se okupljati oko Garibaldi-ja računajući na njegove simpatije u narodu. Garibaldi 6. aprila zapita riječ za interpelaciju na ministarstvo u pitanju tog ustupa. Cavour se izvuče iz neprilike, govoreći, da će se o tom pitanju moći otvoriti rasprava, kad se komora bude konstituirala. Šest dana kasnije razvi Garibaldi u sveopćoj napetosti komore svoju interpelaciju, đokazujući da se ustup opire prijašnjim ugovorima, po kojima su se Nizza i Savoja bile izručile sabaudskoj monarhiji; da to djelo nije samo nečovječno i odurno, već i pogibeljno ugledu monarhije, sreći Italije i bezbijednosti novoga kraljevstva. Završi