SRĐ

254

СРЂ - SRĐ

Garibaldi, pozvan već septembra 1859. u Turin, dobije od kralja nalog, da za čas zapusti svaku ideju o ekspediciji u Siciliju. Zlovoljan, ljut i na kralja i na njegove ministre, življaše na svojem dobarcu na otoku Caprera, baveci se ribarstvotn. U to dobije od Pila poruku, da se makne, na što odluči da pripravi sve što je potrebito za osvajanje Sicilije. Cavour ne zapriječi te pripreme, ma da željaše, da se kogod drugi primi pothvata a ne Garibaldi, čija mu željezna volja i nepopustljivost bijaše dobro poznata. Ali tim veće bijaše pouzdanje kraljevo u junačkoga generala. Na sastanku ugovoriše Garibaldi i Viktor Emanuel, kako će na Siciliji djelovati dobrovoljci i redovita vojska. Položaj kraljev bijaše škakljiv. Diplomatski ga zahtjevi i obziri prama Napoleonu siljahu, da ne uplete u ekspediciju redovitu vojsku, a s druge strane opet ne bijaše mu lako povjeriti svu tešku zadaću okupacije Garibaldi-ju, koji je trebalo da radi jedino sa svojim dobrovoljcima. I Cavour je bio u neugodnom položaju, tako da je s prva namjerao uhapsiti Garibaldi-ja i osujetiti sve njegove osnove. I ako bi takav korak bio protiv njega izazvao bijes i mržnju svih patriota, Cavour bi ga bio za cijelo izvršio, da se nije naj energičnije opro kralj. Dva bijahu uzroka, s kojih Cavour bijaše za odgođenje pothvata. S jedne se strane bojao, da Garibaldi-ja ne stigne ista sudbina kao braću Bandiera i nesretnoga Pisacane; a s druge se opet bojao, da uspjeh ekspedicije ne naškodi monarhističnoj ideji, kad bi se Mazzini i Garibaldi mogli pohvaliti, da su na svoju ruku, svojim silama, bez sudjelovanja kraljeva izvršili naj veće djelo u talijanskom narodnom pokretu. Ali Garibaldi je bio odlučio da izvrši svoj naum, te ga u tome nije mogao zapriječiti niti obzir prama diplomaciji i francuskom caru, niti pasivno držanje Cavourovo, niti izjava Viktora Emanuela, da mu prilike ne dopuštaju, da stavi generalu na raspoloženje svoju redovitu vojsku. Prije svojega odlaska posla Garibaldi Viktoru Emanuelu pismo, iz kojeg ćemo izvaditi samo jeđnu rečenicu, jer nam naj bolje pokazuje kako je žalio, što je Cavour s popustljivosti prama Napoleonu — takovo bijaše njegovo uvjerenje — žrtvovao Nizzu i Savoju. Ako mi sreća bude sklona, pisao je Garibaldi, te Italiji stečem