Što da se radi?

— »Sirota Maša, koliko sam je pustila gladovalti«. — »Zašto ste čekali na mene, Mašo? Mogli ste bez mene jesti«, »Kako bih to mogla, Vjero Pavlovna?« 1 opet misli: »sutra ću otići«, Da, ali ću počekati pismo, jer me je on za to molio, No, pisalo u njem što mu drago, Ja ću ipak otići, Da otići ću, ta Ja i tako znadem, što će biti napisano u onom pismu«. I misli tako jedan, dva sata, Zar misli samo ovo? Ne, još se nameću fri riječce, i uprav u ono vrijeme, kad opet uđe dosadna Maša zovući Vjeru Pavlovnu

k čaju, — iz onih triju rječca nastane još četvrta: »ja toga ne ćul, Dobro je, što je Maša đošla! — TI ona proltjera te četiri rječce,

No, nije to dugo-·potrajalo. Najprije se Javila protivna misao: »ja moram putovati«, no za čas dođoše opet novi gosti, malene riječi: »on toga ne Želi« i »Ja toga ne ću«, Eto i opet Maše. piše: »ne putujl — no ona će ipak otputovati. Ne, u pismu piše nešto drugo, nešto, što se mora poslušati: »ne će putovati ravnim putem u Rjazanj, Imadem usput da obavim nekoje poslove, U Moskvi ću se zadržati po prilici nedjelju dana, a i u drugim gradovima po neko vrijeme, Koliko ću vremena gdje ostati, to ne mogu znali, jer moram „primati novac od korespondenata naše fvornice, A ti, moj mili druže, — da tako je pisalo u pismu — »mili moj druže« je bilo nekoliko puta napisano, da ja vidim, kako je on jednako raspoložen. prema meni, kako nije nezadavoljan samnom, sjeća se Vjera Pavlovna, — »mili moj druže, ti znadeš, da često mora čovjek ostati po nekoliko dana tamo, Sdje je mislio proboraviti tek nekoliko sati, ako čeka novac, 1 tako ja ne znam, kada

997