Što da se radi?

ću slići u Rjazanj, znam tek, da [o ne Će bili skoro«. Ona se sjeća gotovo svake riječi, iz foga pisma. No, pa što? On joj je potpuno odu-

zeo mogućnost, da ga se primi, da ostane uz

njega, Što da radi? 1 prijašnje riječi: »ja moram olići k njemu«, preokrene se u misao: »ne freba da se sastajem s njime«, no taj »on« nije više onaj isli, što bijaše prije, Te riječi zamjene sve prijašnje i dugo vremena misli: »da, ne treba da se sastajem s njime. Napokon nestane i njih, a javi se pitanje: »zar ću imati želju da se sastanem s njime?« A prije no što Je usnula, pifala je sebe, »zar ću ga zaista vidjeti?« »No, gdje je odgovor na to?« »Kad je njega nestalo?« I sve se ovo pretvori u novo pitanje Zar Ga ne Ću više vidjeti?«

Kad se probudila kasno ujutru, osjećala je u sebi borbu dvaju pitanja: »hoću li ga vidjeti? — ne ću li ga vidjeti?« To je trajalo čitavo jutro. Čitavo su jutro ta dva pitanja naganjala jedno drugo: »ne ću vidjeti«, — »hoću vidjeli«, neprestano su se izmjenjivala i jedno drugo istiskivala. »Ne ću ga vidjeti, ne ću ga vidjeti«. No što to ona radi? Metnula je šešir i instinktivno se pogledala u zrcalu. »Mašo, nemojte me čekati na ručak, ne ću se tako skoro vratiti«.

»Aleksandar se Matvejić Još nije vratio iz bolnice, reče mirno Stjepan, — pa zašto ne bi

on Govorio mirno i llegmatično? Nema ništa

osobita u tom, što je Vjera Pavlovna došla, ta ona je prije često dolazila ovamo. » ako sam i mislila, Svejedno, čekat ću. Nemojte mu reći, da sam ovdje«, Uzme nekakovu novinu, — da, može čitati, vidi, da može čitati, Sad je posve mirna, Dabome, malo je čitala, uopće nije či-

398