Što da se radi?

žuri se u kuhinju i tamo gSovori Stjepanu: »dajte brže ručak na stol za dvije osobe. Gdje su tanjuri i sve ostalo? Ja ću sama prostrti, a vi samo nosite jelo«. I ona nosi tanjure, vilice, noževe, Žlice: »ha, ha, ha! mili mojl prva je brisa zaljubljenih, na prvom sastanku, da što prije Jedu, ha, ha, ha! I on se smije i pomaže joj kod prostiranja, no više smeta, jer neprestano ljubi ruke, »Ah, Vjeročko, kako su ti blijede ruke,« ı opet ih ljubi, »No, Saša, kod stola moraš mirno sjedjeti,« Kod objeda ona priča, kako se sve to dogodilo. »Ha, ha, ha, mili, koliko mi jedemo sve ovako zaljubljeni, „Jučer nijesam ništa jela,« Stjepan donese posljednje jelo. »Sljepane, vi ćete, čini se, poradi mene ostati bez ručka«, — »Da, Vjero Pavlovna, morat ću nešto kupiti za sebe,« — »Ništa zato, No otsad ćete morati kuhati za jednu osobu više. Saša, gdje su tvoje cigare? Puši, mili, a ja ću tako dugo prirediti kavu ili želiš čaja? Naš će objed u buduće biti bolji, vi se suviše malo brinete za to.« Nakon pet minuta se ona vrati, a Stje-_ pan nosi za njom čaj, Opazivši, da se cigara Aleksandrova ugasila, nasmije se: »ha, ha, mili moj, kako si se zamislio.« __

Sjećajući se svega toga, Vjera se Pavlovna i sada smije: »kako je prozaičan naš roman! Prvi sastanak, — magli nam se od prvo8š poljupca — rezultat je dobar tek! To je zaista zgodno! Kako su sjale njegove oči, Koliko je njegovih suza kapnulo na moje ruke, koje su onda bile tako blijede, Sad više nijesu blijede, · lijepe su, Saša imade pravo. Il Vjera ih Pavlovna spusti na koljeno, koje se ocrta ispod lahke ha-

400