Što da se radi?

samu ličnost, No njoj Je mnogo pomoglo, što je uvijek mislila zajedno s njime, Ona je opazila, da je nezadovoljstvo u njoj uvijek skopčano sa poredbom, ono upravo i sastoji u tom, što ona poređuje sebe ı muža — i eto, javi joj se pravo razjašnjenje: »razlika, razlika, koja vređa,« Sad Joj je razumljivo,

VII, — Saša, kako je dragi N. N, (Vjera Pavlovna

nazove prezime časnika, kroz kojega je želila da se upozna s Tamberlikom) — darovao mi je jednu novu pjesmu, koja se ne će još tako skoro štampati, — pričala je Vjera Pavlovna kod ručka, — Odmah ćemo je iza objeda čitati, je li? Ja sam te čekala, da zajedno čitamo.

— Kakova je to pjesma?

— Vidjet ćeš, Vidjet ćemo, je li mu uspjela ta stvar. N. N. kaže, da je autor prilično zadovoljan, Oni se smjeste u njezinoj sobi i ona čita:

Pun mi je pun sanduk, Imade platna i brokata, Smiluj se, moja golubice,. Mladenačkim leđima ..,.. -

— Vidim, reče Kirsanov, da je pisano novim načinom. No vidi se, da je to njeećovo, Nekrasova, je li? Hvala ti, što si čekala na mene s čitanjem,

— Kako ne bih, Oni su tri puta pročitali pjesmu, koja im je uslijed poznanstva s jednim prijateljem autora, došla tri godine prije u ruke, no što je bila štampana,

*

403