Što da se radi?

su junaci, Nad arenom, na balkonu palače sjedi djevojka, U ruci drži rubac, Onaj, koji pobjedi, dobit će rubac i smjet će poljubiti njenu ruku, Vitezovi se bore na smrt, Togenburg je pobije- dio. »Viteže, ja vas ljubim kao sestra, Ne tražite druge ljubavi, Ne kuca življe moje srce, kad vi dolazite, — ni kad odlazite,« »Moja je sudbina riješena,« kaže on i odlazi u Palestinu, Čitavo se kršćanstvo divi njegovim junaštvima, no on ne može Živjeti, a da ne gleda kraljicu svojega srca, Vraća se, nije mogao naći smirenja i zaboravi u bitkama, Ne kucajte k njoj viteže, ona je otišla u manastir.« On sagradi kučicu, iz koje može neopažen, da vidi nju, kad ujutru otvara prozor svoje ćelije, Njegšov je život — čekanje, dok se pojavi ona, koja je prekrasna kao sunce, Ne poznaje on drugog života doli gledanja u svoju kraljicu, dok se ne pođasi posve njegov život, I kad je već njegov život stao gasnulti, on Je uvijek sjedio do prozora misleći samo Jedno: hoću li je vidjeti,

— To nie nipošio o mcni, reče svijetla ljepolica, On ju je volio, dok je se nije dotakao, Kad bi ona postala njegovom ženom, postala bi mu i podanicom, morala bi ga se bojati; on bi je zatvarao, a ona bi ga prestala ljubiti. On je išao u lov, u rat, on se zabavljao sa svojim drugovima, on je silovao svoje vasalke, — a žena Dbijaše ostavljena, zatvorena i prezrena. Ženu, koje se muž dotakao, nije on više volio, Ne, mene tada nije bilo, Ovu su kraljicu nazivali »Nevinošću«, Evo je,

Skromna, krotka, nježna i prekrasna, ljepša od Astarte i od same Afrodite, ali je zamišljena, žalosna i zabrinuta. Njoj se klanjaju i

*

435