Što da se radi?

onda nitko ne zna, jeli u posjetima kod Vjere Pavlovne ili kod Katarine Vasiljevne. Ako mladež sjedi, onda je većinom kod Katarine Vasiljevne, ako ne sjedi, onda je kod Vjere Pavlovne. No mladež nijesu gosti, i Vjera ih Pavlovna posve jednostavno tjera od sebe, govoreći: »Gospodo, dodijali ste mi. Hajdete do Katjenke, njoj ne ćete nikada dodijati. Zašto ste vi kod nje mirniji nego li kod mene? Čini se, da sam Ja starija«,

»Ne bojte se, mi nju i tako više volimo«, — »Katjenka, zašto oni tebe više vole?« — »Ja ih manje korim nego ti.« — »Da, Katarina Vasiljevna postupa s nama kao sa solidnim ljudima, pa smo zato i mi kod nje solidni.« — Zgodan je bio efekat izuma, koji se prošle zime često ponavljao u domaćem krugu, kad bi se sastala mladež i najbliži znanci, Oba bi se glasovira dovukla u istu sobu; bacale bi se kocke, te bi se dijelili u dva zbora. Jedna bi pokroviteljica sjela za Jedan, druga za drugi glasovir, licem prema licu, Svaki bi zbor stajao iza svoje pokroviteljice te u isto vrijeme pjevahu i jedni ı drugi, Vjera Pavlovna sa svojim zborom: »La dona e mobile«, a Katarina Vasiljevna sa svojim: »Davno si me” odvrgla od sebe«, ili što drugo. Ove se zime nešto drugo izmislilo, Primadone su uz opću primoć, prema svojim prirodama preradile »Raspravu dvaju grčkih filozofa o lijepom«, Počinje se ovako: Katarina Vasiljevna, dižući oči k nebu i teško uzdahnuvši, govori: »Božanstven Schiller, koji ushićuješ dušu moju!« Vjera Pavlovna dostojanstveno odgovara: » i cipele u izlogu Koroljova također su prekrasne«, — pri tom ispruži nogu. Tko se pri tom nasmije ide u kut. Pod

U JJ