Što da se radi?

XXII.

Oni žive veselo i složno, rade i odmaraju se, naslađuju se životom i gledaju u budućnost sigurno, uvjereni, da će im biti što dalje, to bolje. Dabome, i briga imadu. Tako je prošlo već ne- · koliko godina, tako će proći i zima ove godine, snijeg je već počeo kopnjeti, a Vjera Pavlovna pita: »hoće li još doći jedan pravi zimski dan, da uredimo piknik?« Nitko joj ne zna na to odGovoriti, a dani prolaze i sve manje ostaje nade na zimski piknik, No eto, napokon! Zapao je snije8, i mraz drži, nebo je svjetlo, većer će biti divna — piknik! piknik! Nema vremena da se svima obavijesti, bit će maleno društvo,

Uveče pojure dvije saonice, U jednima je bučno i veselo, a iz drugih je zaorila pjesma, čim su izašli iz grada:

Izlazila mlada

Za klenova vrata,

Za klenova vrata, Rešetkom ograđena:

— Otlac moj je strašan,

I nemilostiv k meni: Brani kasnu šetnju,

I s bečarom igru.

Ne slušam ja oca, Razveselit ću mladca ... «

Baš su odabrali pjesmicu! Pa nije to sve, Čas idu polagano, zaostanu za četvrt vrste, i onda tjeraj, dostignu druge saone uz viku i galamu, te nabacuju sniješom na one vesele, ali ne raspojasane saone... Vesele saonice odluče,

JEO