Topola

oko g\ave krivcu i muti mu pamet. I one Jsad vlastne, da svud propast siju, meću nogu na tlo ove zemlje l’jepe, koju nebesnici posiiaše sami, i otkud ih stara bje prognala kletva, te bježećeg hitrom proganjaju nogom, a gonjenom odmor samo za to daju, da ga za tim um ah progoniti mogu. Ifigenija. Nesretniče, i ti u istom si stanju i ćutiš, šta ćuti taj bjegunac bjedni. Orest. Šta tlapiš, koji li isti slučaj gadjaš? Ifigenija. Bratomorstvo tebe, kano i njeg trapi, tvoj brat mladji to je već otkrio meni Orest. Ja ne mogu podn’jet, da ti, velja dušo, budeš kojom lažnom prevarena r’ječju; himbenice spletke neka stranac strancu, lukav i domišljat, da uvezne, spinja, al med nama samo nek istina vlada. Ja sam Orest, a ta moja grješna glava priklanja se k grobu i smrt samo traži : a dobro mi došla, ma u kojem kipu. Bila tko si, da si, spas ja želim tebi i mojemu drugu; al ne želim sebi. Sudim, da ti s voljom ne boraviš ovdje, pak dajte se sretnom dovidajte b’jegu. Nek se moje mrtvo strmoglavi t’jelo sa hridine puste, a krv moja vruća zabrizne do mora i ishlapi hlapom,

54