Topola

59

ali k bratu mome privlači me silno iz dubine srca moga želja žarka. Orest. Je 1’ hram ovaj Bakov; nije li sveštenku obuzela sveta razuzdana pomam ? I fige nija. Oh čuj me i gledaj, kako ovo srce nakon duge dobe u blaženstvu tone, jerbo sada smijem najmilijem biću, koje može za me ikad zemlja nosit, u radosti dragu poljubiti glavu, i u svome krilu, koje sam do sada raskriljala samo prema vjetru praznom, mogu opet tebe zagrliti, brate! Ah, pusti me, pusti, jer ne vrije čišće sa Parnasa vječno žuboreći vrutak, od hridi do hridi, u dolinu zlatnu, neg što plije radost iz srdašca moga, i kao blaženim obl’jeva me morem. Oreste, brate moj ! Orest. O lijepa vilo ! ne vjerujem tebi nit laskama tvojim : Dijana zaht’jeva službenice stroge, i osvetu za hram oskvrnjeni traži ! Ta pusti, ti, mene iz svojega krila. A želiš li spasti momka, da ga ljubiš i sreću mu l'jepu da ponudiš nježno, a ti kreni srcem k prijatelju mome, vrstnom mužu, on ti onom stazom tamo po pećini bludi, ajde, podji k njemu, pak njega uputi, a mene poštedi.